Sranje
Gusta materija od koje je sačinjen univerzum.
Nije to Higsov bozon. Džabe se mlate po Cernu i troše pare, ne bi li našli tu božju česticu i objasnili zbog čega postoji više mase oko objekata nego što ustvari zapažamo. Ono što sačinjava objekte, pojmove, misli, reči, ispunjava prazan prostor oko njih i zavlači se u šupljine, kako ti fizički i ne fizički objekti ne bi bili ono što jesu već imali veću težinu, jeste jedno veliko sranje. I to sasvim fino funkcioniše. Većina ljudi jednostavno vidi ono što to sranje ustvari predstavlja kao materiju i sasvim su srećni sa tim govancetom sa mašnicom na vrhu što orbitira oko najbližeg velikog crnog govna. Tek upornim kopanjem kroz sranje, dolazi se do suštine, koja je i sama, veoma često, govno.
-Alo. -Halo.
-Kako si bre Milovane, nisam te čuo sto godine, reko da vidim šta radiš. -Evo, fino, gledam seriju neku sa ženom.
-O, fino, kako je Stana? A deca? jel porasla, jesu sigurno...
-Jel se sećaš kako smo ono 90 i neke zajedno...
-A trebali bi češće da se čujemo...
(Količina sranja - 95%)
-Alo. -Halo.
-Milovane, daj mi 250€. Verovatno neću nikad da ti vratim.
(Količina sranja - 0%)
-Znam da si uplašena, ali veruj mi, uvek ćemo biti zajedno i uvek ću biti ovakav. Samo želim da te poljubim jednom.
(Količina sranja - 97%)
-Digo mi se, i rešio sam tebe da karam pošto mi se čini da oćeš da daš.
(Količina sranja - 0%)
-Nekada u budžetu jednostavno nema novca, pa se posle opet nađu pare za te namene i tako ukrug. Makroekonomska situacija čini da mi jednostavno moramo da popunimo rupe u budžetu, pokušavajući da motivišemo mala i srednja preduzeća na mirkroekonomskom...
(Količina sranja - 100%)
-Pojma nemam šta čitam ovo. Ponekada mi je krivo što nisam išao na fakultet nego sam lepio plakate i nosio burek... Sa druge strane, jebi ga. Daj da pročitam ovo sranje pa da jedem, lepo mi izgleda ono posluženje iza.
(Količina sranja - 0%)
Primera je naravno puno a ovo je samo mali deo. Ipak nas sranje okružuje i ispunjava, a svemir je beskonačan.
Prisilna mobilizacija
Dug proces privikavanja na nužnost korišćenja mobilnih telefona.
- Evo deda ovaj C 300 je za tebe. Vidi, imaš ovo zeleno dugme da se javiš, a ovo pored stisneš i dobiješ babu, prosto jel’ da?
- Aj’ bež’ od mene s tim đavolom!
- Nemoj bre tako deda, a šta ako odeš na njivu pa padneš negde, nećemo te skupiti tri dana...
- Aj’ briši, pre ćeš ti pasti s tom nesrećom, nesrećo jedna...I samo da znaš, ja sam Nemcima ukr’o magacin telefona dok si se ti još mućk`o u jajcima, a ovaj tvoj otac jeo pačja govna. Aj’ sad da vidim šta ti je to...
Kavez
Život. Opisan rečima onih koji se u svojoj koži osećaju kao vuk u zamci iz koje ne može da izađe, makar pregrizao vlastitu šapu da bi se oslobodio okova koji su ga zarobili. Ljudi koje je život šibao do granice neizdržljivosti isti ne shvataju kao lepu i pozitivnu stvar u kojoj treba uživati dok traje, već kao neprekidnu nit boli koja ih svakim danom sve više pritišće. Kao uže koje im se steže oko vrata, a kojeg se ne mogu osloboditi ma koliko god se trudili. Za ljude ovog kova sudbina predstavlja baladu mrtvih vojnika, a teret koji imaju na ramenima nosiće do kraja vremena. Možda su se pokušali izvući, a možda su pak učaureni čekali neko bolje vreme koje je, opet, možda i došlo, ali ne za njih.
Nebitno da li im je život pogrešnim kolosekom krenuo zbog nesretne ljubavi, greške iz prošlosti ili loše startne pozicije koja im je ruletom života dodeljena - svima im ja zajednički imenilac da životu ne pridaju veliku važnost. Zbog svega što im se dešava i usled unutrašnje borbe koju svakodnevno preživljavaju polako se pretvaraju u krvoločne zveri, jer u kavezu samo zveri opstaju. Da su malo gore - bili bi mrtvaci, a ipak, svoju muku neće deliti sa vama. Kada ih pitate šta im je, setno će vam odgovoriti da se nisu naspavali i svoje muke sačuvati za sebe. Ipak, dovoljno su hrabri da se i dalje bore i grizu kao besni pitbuli. Glavna karakteristika im je da prihvataju činjenicu da im je život kavez u kojem su zarobljeni, ali ne i kavez čije rešetke ne mogu pregristi da bi se oslobodili. Borci.
''Četiri zida mene streljaju u misli,
kao kamenje su me pritisli i celog me stisli
Hoću da poludim, a, da - lud sam odavno
jer ovde u kavezu k'o životinja živim sam''
