Oksimoron. Jedan od najvećih mitova današnjice, naročito ako još ideš na lokalni fakultet, pa još živiš sa starcima. Vjeruje se, da otkad imaš svoj vlastiti sobičak, da će ti krenuti u životu. Hoće, ali nizbrdo. Uvjeren si da ćeš naletiti na ženske koje će se udariti kao štuke, a završiš s izležavanjem do podne i šiljem druškana. Uza sve obaveze ili čisto zbog lijenosti, jedeš u menzi od koje sereš tolike brokve da bi mogao otvoriti veleprodaju. Ako imaš slabu izolaciju u sobi, nastupa Raskolnjikov scena gdje ideš na faks s veseljem samo da se malo ugriješ. Jedino što te grije u toj ledari je trenutak kad ćeš se vratiti nazad u topli dom i zamamni miris kuhinje koji iščezava. Radno vrijeme je fleksibilno, učiš cijeli dan, lupaš prekovremene koje nitko neće platiti, osim tvog duševnog zdravlja. Odlična priprema za realnost u kojoj živimo i s poslodavcima s kojima ćemo se sretati. Tvoj rad, unatoč najboljim pripremama, izostane često nevrednovan jer imaš sreće kao ljudi bez zdravstvenog u SAD-u. Vječito podcjenjivan, s rijetkim užitcima, pitaš se zašto zanat nisi završio. A onda se sjetiš da imaš tri lijeve i da bi osvojio Supertalent sa svojom šeprtljavošću. Zbog zamora materijala, pamćenje ti je sve gore, a usprkos tome što redovito aktivno sudjeluješ, na kraju se svede na jedan zaborav i začudni izražaj lica da si uopće prisustvovao predavanju. Što odmičeš više s godinama, ne možeš ni nabrojati predmete s prethodnih.
Nekako doguraš do kraja fakulteta , a onda mučno tražiš posao kojeg nema kao i tvojih snova. Od podcjenjenosti do prekvalificiranosti, a isti osjećaj se proživljava.