telefobija
Strah od telefona, srpski rečeno. Većina ljudi poznaje bar jednu osobu koja je komunikativna, rečita, lako se snalazi u društvu, ali kada treba da prozbori preko žice počinje da zamuckuje, pretumbava reči i koristi nepostojeće i sumanute izraze, tako da je potreban pravi stručnjak da dešifruje poruku.
Mnogima su se dogodili telefonski razgovori koji su se pretvorili u tragediju zbog zaljubljenosti, ali je telefobija mnogo ekstremnija stvar. Dok okreće broj, telefobičar se oseća kao da će od razgovora zavisiti sudbina galaksije, a ne to da li će se uz večerašnju tekmu grickati rebrasti ili ravni čips. Dlanovi mu se znoje, srce mu ubrzano lupa, a u glavi sve vreme ponavlja deklamaciju koju je spremio za slučaj da se javi nepoznati glas. Naravno, čim se veza uspostavi, ključni deo naučenog govora biva zaboravljen, što dovodi do potpunog kolapsa.
- Halo.
- Alo, ovde... ja sam... Savić mi treba ako ga mogu dobiti, mislim Vladimir, ako je dostupan ja se nadam... dobar dan.
- Evo, samo trenutak... Vlado, traži te neki drug, izgleda da je pijan.
-----------------
- Recepcija hotela, izvolite.
- E... ovde broj 208... hteo sam... brate, do kada mi sutra treba da izađemo iz ove... gajbe?
- Gospodine, sobe se napuštaju do deset ujutru, pošto u podne stiže nova tura gostiju.
- E, to... ništa onda, čujemo se... i to...
- ?
------------------
- Jebem ti ovaj mts, opet su digli cene! Koliko je tebi minut?
- E, nemam pojma, ja sam na tipi tarifi, samo kucam poruke.
