Jedna od sedam (ili osam, ako uključimo fotografiju) lijepih umjetnosti, s tim što vajarstvo ne zaslužuje da pripada ovoj grupi.

Postoje lijepe skulpture, istina. Eto na primer Mikelandjelov David. Baš lijepa, stara skuptura, David je tako sjajno izvajan. Ali, pročitavši priču o njemu i Golijatu shvatio sam da je ta priča mnogo bolja od skulpture. Skulptura nema ni zaplet, ni kulminaciju, ni rasplet, ni epilog. Skulptura rijetko kad ima više od jednog lika. Nema opisa, nema pejzaža, ma ničeg nema. Ima samo David, stoji tamo na postolju, kao nagi čovjek, i ne govori mi ništa. Sasvim se dobro ocrtava muskulatura, neki izraz lica, naznaka pokreta možda, ali šta još? Što da gledam skulpturu i taj trenutak u Davidovom životu, kad mogu da isčitam knjigu i saznam sve šta se dešavalo sa Davidom?

Ja želim da imam pozitivan stav i da pružim šansu vajarstvu. Ali, mora se biti objektivan, i reći da će knjiga uvijek biti bolja, i to je to. Zato, kako mi je vajarstvo ipak drago, predložio bih da vajari nikad ne izradjuju jednu skulpturu, već set od desetak, pedesetak ili čak i više skulptura, da ih poredjaju u skladan, hronološki red radnje, i da nam ispričaju priču. Biće mnogo zanimljivije i konačno će ova umjetnost opravdati svoje mjesto u grupi lijepih umjetnosti. Istina da će knjiga biti bolja, ali skulptura će biti sjajno, trodimenzionalno, opipljivo prestavljanje priče u knjizi.

U muzici vidim slične probleme. Ajde "Labudovo jezero", okej, gledao sam malo balet, dosadan mi je bio, ali shvatio sam priču donekle i to šta se dešava. Opere su takodje okej, na nivou vajarstva. Ali opet, imaju mnogo otezanja i nepotrebnih djelova koji nemaju nikakve veze sa pričom... Dakle, treba se fokusirati, ubaciti više riječi, više skulptura i kreirati priču. Knjiga je bolja, naravno, knjiga je uvijek bolja! Jer sva umjetnost, svo stvaranje se svodi na to da se opiše radnja jasno i nedvosmisleno.