Crni leptir
Odsviraj mi Crnog leptira, zamolio me je. Ih, pa to je nešto najlakše, pomislih i lagano razvukoh prstima poznatu melodiju, toliko puta slušanu i sviranu da mi je bilo svejedno kako će zvučati. Jednostavno, uz dugo konzumiranje sve vam dosadi.
Pijan i omlintavio od neke brlje, lagano je raširio ruke kao da je želio da obgrli vazduh, memljiv od neke jesenje kišurine koja je tih dana ubijala sva osjećanja. Pjesma ga dirnu kako nikada u životu nisam vidio, sva njegova bol se skupila na jedno mjesto i razlila posvuda. Tu, pod komadom oktobarskog neba, proživljavao je ponovo sve događaje koji su se, iz nekog razloga, usadili u njegova sjećanja. Brzo, kao kad premotavate traku lošeg filma. Četiri akorda i melodija za koju možete reći da je obilježila vaš život. Šta još možete poželiti od pjesme? Osjetio je da ga nešto razara iznutra, neki pretjerani nalet haosa koji se mješao sa nadolazećim kapima prkosa. Prkosa svemu što je ga je sputavalo... Poslednje kuražno osjećanje pred slom i pad u neizmjernu tugu. Tugu zbog protraćenog života , a još više zbog života koji će tek da živi. Ništavila. Želio je da taj tren traje zauvjek. Oslobađao se svoje tuge...
Crnog leptira sam taj dan svirao nekoliko puta. Iskreno, predano, kao nikad - za njega, za sebe, za sve kojima je život spržio krila i sprečio da dožive istinsku svjetlost postojanja. Veče, zajedno sa kišom, padalo je svuda po nama. Nebo je plakalo. Ili je možda pišalo po nama.
Ulična svetiljka baca svjetlost u kruuug...
