Ep o Gilgamešu
Neuspeli pokušaj pravljenja epske pesme.
Pošto narodnim pripovedačima s one strane Turske nikad nije išlo da slože pristojan deseterac, lokalni pripovedač je zgut'o šaku ''pustinjske travice''(prapreteča današnjeg esida), očerupao pelikana (odatle vodi poreklo ime poznate forme za kancelarijski pribor), i, u pesničkom zanosu, počeo da zapisuje ep dostojan Kim Il Sunga. No, pošto se navuk'o na pustinjsku travicu, što je više pisao, sve je više gutao travice. Ono što je usledilo, izazvalo bi čak i Hajnriha Šlimana da se fejspalmuje, prekrsti, nategne svete vodice, namigne kraljici Viktoriji, udari glavom u telegrafski stub i pojede živu vevericu te isere lešnik.
''Njegov strah je kao zavijanje oluje,
dahom njegovih usta šumi drveće,
strašno šumi njegovo dahtanje,
svako ko zalazi u šumu kedrova,
boji se strašnog čuvara šume''- Mislim, ŠKK?