Ima na svetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikad ne opaze ni njih ni njihovu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu što se samo umorno i gorko nasmiješe na ljude kad se o njih teško ogreše i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bo‘nih, sa obrazima upalim i žutim što ne čuje im se ni smeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača,
Ali s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikoga ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce, i sebe. Njih ne vidi naše oko kad ih sreta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u večnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli, i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru, slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama živjeli.