Gradim kulu od karata. Gradim je strpljivo, sve po redu. Temelj. Jeste da je kula od karata, ali temelj je jak, stavio sam u njega petice. Duboko su zarivene u zemlju, niko ih ne vidi, ali osjeća da su tu. Kako sam bio užurban, srećan i uporan dok sam zidao temelj. Napravio sam prvi sprat, zalio ploču preostalim peticama i četvorkama. Jake, stabilne četvorke, ponosite. Obustavio sam radove na kratko, materijal postao skuplji... Počeli su cigani da kradu od mene. Riješio sam da postavim ogradu. Nije bila neka, sva od dvojki, ali dovoljna da pokaže da sam i dalje tu, da i dalje gradim. Da me zaobiđu, da nemam vremena. Posle sam postao stariji i ozbiljan. Dobio sam neke petice na veresiju i još par savjeta za dalje podizanje zamka. Tada su bile bolje karte u igri, jače karte. Išao sam polako, gradio sam spratove od šestica, vidna mjesta obložio po nekom sedmicom, par desetki za svoje najbolje. Uveo sam žandare i dame u svoju kulu, da unesu život, da služe kralju kule. Uskoro sam završio - lijepa je to kula bila, stabilna, jaka, od različitih materijala, sa mnogo utrošenog rada i ljubavi. Moja.Ali i dalje kula od karata, a neki vjetar počeo da duva..