Ogavnost ljudska. Oni koji vode svijet u kurac. Oni se ne razumiju, što god da rade, ali se smješkaju, nadaju se najboljem. To su ljekari sa kupljenom diplomom koji ti za gonoreju prepišu aspirin i što više tečnosti i nadaju će tijelo da se izbori sa tim. Oni koji nauče pet riječi stranog jezika i lijepe na fejzbuk-info taj jezik kao poznat i hvale se široj rodbini kako prevode književna djela. Ona gomila ljudskih skrndelja što prodaju oružje zemljama trećeg svijeta pa provociraju rat i nadaju se miru u svijetu u kom penentriraju. Oni imaju poslovna lica, složene izraze i bogovska muda u džepu, očigledno, jer kako objasniti tu nadmenost, ispunjenost sobom, opravdanu ničim? Jebi ga, oni znaju da nisu savršeni pa tjeraju dalje i izvalče najbolje od sebe, dok će neki sposobni ali nesigurni perfekcionista da ostane u zapećku i da se jedi i jede iznutra jer je priznao da nije sveznajući.
Optimisti nas uništavaju. Oni vladaju zemljama. Oni vladaju našim zemljama. Lopuže. Uzimaju od svojih, naočigled svojih, stavljaju u svoj džep, i misle da niko ne vidi, da niko ne zna! Neće otići, jer oni očekuju bolje sjutra, oni stvarno vjeruju u bolje sjutra, vjeruju da nisu nesposobni, vjeruju da iako ih boli kurac, da će uraditi nešto za nas. Oni se smiju pred TV-kamerama, mašu bagri, prave obećanja. Zrače optimizmom, jebo logiku.
Optimisti su nam šefovi. Oni grade zgrade, mi ih čistimo. Oni ne znaju kako se projektuje zgrada, ne znaju kako se gradi, ne znaju kako da sprovedu struju u nju, kako da ovlaže česme, kako da joj udahnu život. Ali imaju ljude za to, i ozbiljnu facu. To se zove osjećaj za biznis. Oni su biznismeni. Živjeće vječno.