Prijatno zimsko prepodne. Ptice ne cvrkuću, jer ih nema, cigančići svuda prose, jer ih je vrelo ljeto samo ojačalo za zimske periode, svakodnevica...
Pošta.. Kolona ljudi čeka da da posljednju crkavicu iz džepa za račune, ili eventualno preko Western Uniona da primi crkavicu od rođaka iz Australije, koji se smilovao da mu pošalje 100 dolara za drva ili da plati prošlogodišnje dugove za centralno grijanje..
Nervozni studenti u sebi plaču što pare daju za prijavu ispita, a ne za flašu Vinjaka, koja je u Idei ove sedmice na sniženju, a poruka na Fejsu onoj maloj sa žurnalistike se neće sama poslati. Jebiga, mora se.
Odjednom.. Ulazi stariji čovjek, vidno namrgođen. Djeluje naivno, ali zna šta radi. Staje polako u red, neznatno se teturajući. Oko njega je od samog ulaza počeo da se širi zapah bijelog luka, no, nedovoljan da bi neko negodovao. Doduše, i dalje veoma jak. I, najednom kreće.. Odlično istreniran, reklo bi se, počinje da zagovara jednu po jednu osobu u redu. Te penzija, te uplatnica, te zima, te nema se za 'ljeba, steglo ove godine, ma gdje samo izvlači te teme?! Jedna po jedna, osobe odustaju od svog mjesta u redu, ne bi li se spasli te strašne aždaje koja sa svakom njegovom izgovorenom rječju prijeti da napusti njegovu usnu šupljinu i pojede sve prisutne. I tako on, kao i svaki put, uspijeva u svojoj namjeri, odlazi, ne toliko srećan i zadovoljan, jer, budimo realni, kakav možeš biti sa penzijom u ovoj državi, ali nadmoćan, jer je bar ostvario jednu namjeru, a to je za njegovu trenutnu situaciju i više od uspjeha!