Neki fini ljudi koji ti se šetaju po kući, a koje primetiš tek kad nestane struje ili kad ti isključe net.
bg_baby
Neki muškarci prosto uživaju u društvu devojaka sa nižim koeficijentom inteligencije i manjkom obrazovanja. Daleko od toga da su i sami takvi – jednostavno, stvar izbora.
Džoni: Ooo, evo ga stiže naš brat Spale, koji je ovog puta prevazišao samog sebe u izboru žena! Elem, svi smo smatrali da ne postoji gluplja od Lole, ali nas je on sinoć razuverio, kada nam je ukazao čast upoznavši nas sa novom zvezdom koja će krasiti njegovo stado. Pozdravimo našeg pastira Spaleta prigodnom pesmom:
Svi: ČOBAN TERA OOOOVČICE, LAKOJ LANE, DIRI DIRI DANE, ČOBAN TERA OOOVČICE, LAGANOOO …
Spale: Samo vi zajebavajte, meni je ovako odlično. Bez mnogo priče, pitanja, objašnjavanja i rasprava o smislu života i pravcu u kome ide “naša veza”. Treba da nađem neku kao što je tvoja Sanja, koja svakog dana odradi puno radno vreme planirajući tvoje kulturno vozdizanje? Neka, brate, ja na tome radim sam, a više volim da to radno vreme ode na vozdizanje nečega drugog, ako me razumeš. Kad odlučim da se ženim, onda ću tražiti srodnu dušu. Do tada - moje stado, moja radost. Pa kaže:
ČOBAN TERA OOOVČICE, LAKOJ LANE …
Prema mišljenju mlađih stanovnika zapadne Evrope, a moglo bi se reći i ostatka neslovenskog sveta na planeti, Srpkinja je vrsta Ruskinje, samo što ima veće grudi i oko nje moraš da se mučiš, da je izvodiš na večere, trošiš pare na izlaske, a na kraju opet nema garancija da ćeš se omrsiti. Strancima srpski jezik zvuči kao ruski, uostalom kao i češki, poljski, slovački, makedonski, hrvatski, bugarski, … sve je to njima isto – tomejtou, tomatou.
Sve te prelepe devojke koje izgovaraju, njima tako seksipilna dva slova, DA, DA, DA, …
Svako žensko biće koje potvrdno odgovara sa milozvučnim DA, to je Nataša, bila ona Srpkinja, Ruskinja, Makedonka, Ukrajinka,… sve su one u njihovim očima i ušima Nataše, oćne prelepe ruske Nataše. Naravno, nisu sve Ruskinje lake, ali su skoro sve lake uglavnom Ruskinje. Etiketa im je zalepljena i tu nema nazad.
: Ibiza, plaža, palme, more, sunce, gomila napaljenih mladih pripitih Engleza, Nemaca i Holanđana, čiji se senzori pale na “DA”. :
Jelena: …. da, bre, ostaćemo na plaži još sat vremena, pa idemo da se spremamo za večeras. Vidi, Milice, kako te gleda ovaj ružičasti Englez.
Milica: Koji? Haaa, ‘nači fuj.
Englez: Hello, Natasa, hnjo, hnjo, hnjo … How much for one night?
Jelena: How much ti je mama, jebo te Vladimir Putin u dupe pegavo. We’re not prostitutes and we’re from Serbia not Russia!
Englez: Oh, sorry. I wanted to invite you to our yacht tonight, but …
Jelena: Yacht? Oh, where are you from? :široki osmeh:
:Na jahti se te večeri bogato jelo, pio se šampanjac, izvuk’o se i po koji lajn, đuskalo se i … ništa više od toga. Ne bi one nikad sa njima. Provod, jahte, to je sve prihvatljivo, ali dalje ne … mada možda, ako bi se baš, baš potrudili, ako bi ih svake večeri zvali, … Ipak ne. Dobar provod, može uvek, ali za nešto više … zahteva to truda i vremena, pa da se razvije emocija. A možda ipak bi, ha? Ili ne?:
Ljudi umeju da budu prilično ubedljivi sa svojim licima od plastelina.
Veštački osmeh uz prijatno “dobar dan”. Svakodnevica. Da li je moguće da iz jednog običnog “dobar dan” može da izbija tolika količina negativne energije? Može, jer je neiskren, izopačeni osmeh postao normalan, a kulturan i uljudan, iskren osmeh polako nestaje u čeljustima potuljenosti, koja usisava programirani kancelarijski narod.
Došlo je vreme, kada čisti i ispravni ljudi pucaju po šavovima, bezuspešno pokušavajući da dovedu u sklad svoje principe sa iskrenošću ostatka sveta (ili sa nedostatkom iste).
Mirko: Ooo, dobar dan! Kako ste? :jebo ti pas mater, odakle tebi pare za novog Rovera:
Slavko: Ooo, dobar dan, evo nije loše. Vi, kako ste? …… U stvari, želeo bih da kažem da znam šta Vam se mota po glavi, sada, kao i svakog dana, i znam da ne možete očima da me gledate, ali ću ja biti veći čovek pa ću Vam lepo i kulturno reći u lice, da biste i Vi mnogo više postigli u životu kada biste pokrenuli cenjenu zadnjicu. U stvari, upravo sam odlučio da neću da budem ja uvek veći čovek. Odjebi!!! Hahahah, kako je ovo divno! Boli me dupe za tvoje “Dobar dan”! Hahaha, iskreno, onako od srca, odjebi!
Ona je bomba. Perfekcija koja hipnotiše. Savršene, nabujale grudi, taman za otkopčano jeleče. Tanani struk niz koga bi kapljica vode putovala savršenom putanjom pravo do centra. Pogled na njene pozadinske obline ošamuti. Ona mami, jer ona je ... izvajana. Njeno telo sija kao sveža glina, koja je do maločas klizila kroz vešte Mironove ruke.
Ona je, brate, izvajana. Ja to ne bih dirao, od nje mi se vrti u glavi. Samo bih je ... gledao.
Pleni neukaljanom jednostavnošću. Poput aure isijava u vidu neke čudne svetlosti i izbija iz ušiju, na muškom telu koje puca od zdravlja. Nije to snaga ni slična onoj koja se stiče u teretani ili korišćenjem raznih stimulativnih sredstava i energetskih pića.
Ovo je ona izvorna, nepatvorena snaga od kajmaka, sira, pršuta i paradajza, snaga od svežeg vazduha i zdravog smeha, od napornog rada i mirnog sna, snaga od nepostojanja nebitnih problema, zavisti i opoganjenih misli, snaga od sirove borbe za opstanak i od pronalaženja sreće i zadovoljstva u malim stvarima. To je istinska snaga uma programiranog da uživa u snegu, da trči po kiši, da skoči u hladnu reku da se rashladi od vreline letnjeg dana, a sve sa osmehom.
Sirovu snagu poseduju samo retki koji još uvek umeju da se raduju životu i rade da bi živeli, a ne žive da bi radili i zaradili.
- Izvini, je l’ mogu malo da stojim pored tebe?
- Možeš i da pričaš samnom. Odakle si ti, lepojko? Nisi iz našeg sela, to znam.
- Iz Beograda, došla da obiđem babinu kuću. Samo ti pričaj, ja ću da te gledam i da upijam.
- Ti nisi baš čista?
- Moguće, ali ti jesi. Kad bih mogla samo malo toga da ti ukradem, malo te snage i čistoće …
- Ne lupetaj, nego hoćeš da se valjamo u senu? Vodiću te na potok da beremo kajsije.
- Paaaa ja bih, nego visoke su mi štikle.
- Ma izuj se, a posle ću ja da te nosim. Hoćeš mi dati da ti pipnem grudi?
Sirova snaga obitava u nekom paralelnom univerzumu, jer svi žudimo za njom, a kad prođe pored nas, najčešće je ne primetimo.
Da li je život sa šifrom F prokletstvo ili blagoslov?
Blago onom ko rano poludi, sav mu život prođe u veselju. (?)
Psihijatrijske bolesti i mentalni poremećaji – šifre i dijagnoze od kojih okrećemo glavu uz “Pu, pu ne daj Bože”, sažalimo se ili se nasmejemo. Neki vide F samo kao slovo, neki kao životnu determinantu.
Postoje bolesti i poremećaji koji zahtevaju život u, za to predviđenoj, instituciji, ali postoje i blaži oblici istih, sa kojima se može relativno normalno živeti. Normalan život je, sam po sebi, relativan pojam. Postoje opšte prihvaćene norme, ali kriterijum leži u oku onoga ko posmatra i u sklopu koji procesuira informacije.
Dragi dnevniče,
Danas sam jako tužan i nervozan. Od kad nas je tata napustio, mama se uopšte ne ponaša normalno. Postala je prava aljkavuša. Stavila mi je crne čarape u isti red sa belim, i to već drugi put ove nedelje. Totalno je pogubljena. Danas mi je još, povrh svega, sipala pire i ćufte sa sosom u isti tanjir. Eeeeejjjj!!! Pa tako pomešane splačine ni svinje ne bi jele. Odlepio sam.
Svetozar je, takođe, postao čudan, iako je stariji od mene, pa bi bilo logično da je i zreliji. Kad se kupao, okrenuo je naopako kupku i šampon, tako da natpisi budu okrenuti prema zidu. Opet. Kaže: “ Izvini, žurio sam, zaboravio sam da vratim.” Čuj, zaboravio! Stalno ostavlja jaknu na trećoj kuki na čiviluku, iako zna da ta mora da bude prazna, da bi sve bilo uredno i simetrično. Sve to ja moram da sklanjam. Ponekad mislim da mi sve to namerno radi da bih ja poludeo i da bih se ubio, a da bi on imao sobu samo za sebe. Danas mi, kao ljubazno, kaže: “To što ti od nas zahtevaš, ima naziv i šifru, a mama i ja se zaista trudimo da to poštujemo. Shvati da nisu svi ljudi isti. “ Ne razumem samo kako mu ne smeta da živi u takvom haosu … kao svinja. Sinoć sam, pred spavanje, dugo razmišljao o mami i njemu.
Desilo se i nešto lepo. Danas je na grupnu terapiju došla nova devojka. Jovana. Čim se pojavila na vratima i počela da pipka prag levom, pa desnom nogom, cela prostorija je zamirisala. Prelepo stvorenje. Ustao sam da se upoznamo. Nije mi pružila ruku, normalno, jer to nije higijenski. Odmah sam shvatio – ONA JE TA! Srce mi je lupalo jako (130, merio sam). Kako je samo slatka bila, kad je sela na stolicu do mene, pa ustala, pa opet sela … i tako 5 puta. Dobro, trebalo je 3 puta, ali svako ima neke svoje bubice. Čitav dan zamišljam kako bi bilo kad bih je oženio. Sa njom bih, verovatno, mogao da imam normalan život u kome bi postojao red i mir. Zamišljam i kako bi bilo da izrodimo decu i da ih normalno vaspitavamo da od malih nogu poštuju tuđa osećanja i prave vrednosti, a ne kao moj brat …
: ko je ovde lud među nama? kriterijume određuje većina :
Toliko je njemu tamo tesno. Želi da napusti sopstveno prisustvo, jer pundravci kod njega rade prekovremeno, bez odmora.
U slobodno vreme, kod kuće gura zidove, a kad je napolju slaže tetris između prozora na okolnim zgradama, ne bi li se smirio. Strani su mu prijatni osećaji, već duže vreme. Neizdrž ume da bude mnogo pogan, ako ne prolazi.
Mirko: Šta je sa ovim Zaretom? Vidi koji nemir! Pritiska ga neki vrpolj od kad smo stigli. Šmrče li on štogođ?
Slavko: Jok, brate. Kod njega ti je to hronično. Iskače čovek iz svoje kože od kad je iskočio iz keve. Dobar je momak, al’ oštećen malo. Ima neki svoj kvrc, ali zar nemamo svi? Neka ga, smiriće se valjda jednom leptirići i u njegovom dupetu …
Izbacivanje buba iz glave. Postiže se batinama, ispiranjem mozga ili kontinuiranom penetracijom u moždane vijuge imaginarnim polnim organom.
Danilo: Neću da idem kod psihologa da me i oni jebu u mozak! Znam, konačno, ko sam i šta sam, nisam lud! Zar posle 20 godina braka ne možeš ni toliko da me podržiš? Prihvati, ja sam žena zarobljena u telu muškarca i to se neće promeniti!
: Stamenka uzima motku, igra joj levi brk, na čelu iskače vena ludara :
Danilo: Da nećeš možda opet da me biješ? Dokle bre više?
Stamenka: Dok ti ne izbacim te bube iz glave. Dođi, dođi …
Sled događaja na koje se ne može ili ne treba uticati. Pusti, pa šta ti Bog da. Pustiti da nešto ide svojim tokom, u suštini znači: džaba se stiskaš, jedino sudbina odlučuje da li ćeš prdnuti ili ćeš se usrati. C'est la vie.
Nekada ste smatrali da ste prerasli doba kada Vam je bio potreban mamin zagrljaj da bi se sve vratilo na svoje mesto i da bi svet opet postao slika, naslikana samo da Vi uživate u njenom šarenilu. Prođe neko vreme, pa onda shvatite da je ta faza bila samo privid. Nikada to niste prerasli. Sada bi jedna njena reč toliko značila, … ma ne bi morala ni da priča, … samo da je tu. Ali bude kasno. Loš tajming, dečko!
Pošto se vreme ne može zaustaviti, a neka iskustva steknemo prekasno, jedino što preostaje je prihvatiti to jebeno vreme kao saveznika i pustiti ga da teče i da pretvara krahove u izmaglicu.
Kažu, to je normalno, svi prolaze kroz slične faze, sve ide svojim tokom. Taj "svoj tok” je, uglavnom, uteha za kofu govana koja će Vam se kroz život sručiti na glavu. Ne odjednom, nego onako postepeno. Malo po malo. Svojim tokom … Panta rei, pa i to.
: sve pod tepih, glavu gore i dostojanstveno napred marš :
Svi znaju uncle Festera. To je onaj lik iz kraja. Seksipil koji iz njega isijava, može se meriti sa jebozovnošću amiškog zulufa. Jeste da je ćelav, ali je zato debeo. Poznato je koliko deca mogu da budu surova, pa ne čudi što je povukao traume iz detinjstva, koje su vremenom evoluirale u ozbiljne psihičke devijacije.
Još uvek se desi da, s vremena na vreme, čuje neku prozivku na svoj račun od ortaka iz kraja. Nema on sada problema sa tim. Po pravilu, veliki emotivni bol i frustracije iz klinačkih dana, nagone svakog uncle Festera, da uspe u životu, bar u onoj materijalnoj sferi istog.
Kompenzacija je keva. Vozi on, možda, dobar auto, živi on, možda, u modernom dupleksu, ima on, možda, novaca u preljevu, šeta on, možda, najjače ribe, ali je ipak bio i ostao, samo frik. Nije on kriv, ali bile su mu podeljene loše karte, a šteta nakon toga, nastala je sama od sebe.
Marinela: Draga, šta ćemo mi, bre, za more ove godine. Vidi koja suša, para nigde!
Eleonora: Nemam pojma. Mogao bi Mile Fester da se otvori za neku bahanaliju na Ibici. Obrlatimo ga, samo da nas povede, pa ćemo tamo lako da ga zaobiđemo.
Marinela: Koja od nas dve će da se žrtvuje u početnim pregovorima?
Eleonora: Bacamo novčić. Pismo-glava?
Marinela: Pismo.
Eleonora: Jooooj kuku meni! Jebeš ga, Ibica je Ibica …
: peva Fester “Iskoristi moje mane”, ali Fester jebe, ovako ili onako :
Zadaju ga osobe kojima je to krajnji domet. Maksimum. Najviše boli, a ne bi trebalo.
Da bi se u životu sačuvalo mentalno zdravlje, nužno je shvatiti da ljudi koji zadaju niske udarce, jednostavno, ne mogu da dohvate dalje od toga.
Veliki ljudi se ne saginju, da se ne bi sa malim ljudima tukli na istom nivou.