Svirajte, rođaci, šta vam naruče, ili ste obrali zelen bostan.
Ukoliko ne želite da prođete kao Toma Zdravković u Balkan Ekspresu kad je odbio da pjeva "Lili Marlen", moraćete da prilagodite repertoar uvu moćnog gosta.
U suprotnom...

To je osoba koja zna sve osim da kuva kafu.

Svešteničko reketiranje bogobojažljivih domaćinstava.

Najbolji i najslaniji deo praseta. Drži se rukama a zubima se kida i svlači meso sa kosti. Sastoji se od tankih slojeva mesa i masnoće, izuzetno je ukusno i u ustima se topi kao puter. Ima masnog i niti mesa i uz samu kožicu tako da, kad sve to pojedeš, ostane tanka koža kao flis papir koju možeš da poneseš i uz put grickaš kao zanimaciju.

Nedugo poslije obavještenja da smo prodati, dobili smo i zvaničnu potvrdu neprijateljske vojske u vidu zvižduka granata, i ostalih pratećih pojava jednog rata na Balkanu.

Moj did u stilu Gorana Bareta povika: „Hajde, vrijeme je da se krene!“

Na vrat na nos pakuju se stvari, svak se o svom jadu zabavio, da se ne zaboravi štek, najbitnije da se ponese, sve se to trpa u Ladu, a moja sestra još uvijek nesvjesna blizine prve linije, misleći vjerovatno da idemo na kakav izlet ili nešto slično, u žutom „ellase“ prsluku i sa lutkom pod rukom, pojavi se na vratima sa riječima : „Šta čekate, ja sam spremna!“ Ponijelo dijete najbitnije, šta'š.

Taman kad smo mislili da smo spremni pojavi se did sa dva kanistera od 40 litara i dvije puške o ramenu, pjan k'o crna zemlja: „Rakiju ne dam, nju sam ostavio malom kad se bude ženio, momčina didova, a puškama ću braniti kuću makar pogin'o.“ Malo je falilo da pogine, mati kad ga nije ubila. Jedva smo ga ubacili u Ladu, uz kompromis da se ponese rakija a puške da se zakopaju u dvorištu.

Krenuli smo put Banja Luke i uključili se u zmiju koja se grčila po prevojima Manjače...
Sama po sebi, situacija nije laka. Naročito kod nas u Ladari, majka upravalja, baba suvozač balansira, ne da u provaliju, a nazad dvoje sitne djece i skoro neupotrebljivi did. Kolona k'o kolona, metar naprijed pa čekaj pola sata...

Na po Manjače dok smo savladavali uspon, pritisnuta septembarskom vrućinom, prokuva Lada. Ionako nikud nismo pristali, sad i ovo da nam padne na glavu. Neki čovjek u traktoru iza nas naredi svojima: „'Ajte pogurajte malo samo da se sklone sa strane, makar da ostale ne ustavlja“!
Na njegovu komandu sa prikolice siđoše četiri žene, natmurene face i oborenog pogleda stežući marame pod bradom kao Roberto karlos kopačke, zasukaše rukave, priđoše traktoru... Svetu ti nedlju kad upriješe u nj ja sam mislio odnesoše traktor u pičku materinu!
„NE TRAKTOR GURATI BOG VAS JEBO, LADU, ONA JE PROKUVALA!“
Dok dlan od dlan, Ladara je bila kraj puta sa gomilom ljudi okolo, koji su nešto vijećali.
Na kraju povika jedan:“ E nek sam vidio da i Lada može da se pokvari, sad me može i granata pogoditi“! I odoše. Sreća dođe stric, nešto čačnu i opravi Ladu kao Karabaja jugića Seji Seksonu.

Ostatak dana je prošao u manje –više istom ritmu i osuluškivanju vijesti sa prve linije.

Bliski rođaci su nas sačekali u Banjaluci i poveli ka preddodikovskim Laktašima. Ono danas je neka nabača. Tad im je kikiriki bio glavna poljoprivredna kultura,a danas se žale kako im ništa ne valja.

Stigli smo u nešto, između doma (po luksuzu) i prihvatnog centra(jebi ga, nije naše), sa jasno iskazanom dobrodošlicom.
Prvi poziv dobili smo iz kuće od ćaće :“ Gdje ste, kako ste, jeste li se napatili, i što je ona budala odnijela svu rakiju , ni kap nije ostala, šta će vojska piti?!“