Kroz zamagljen prozor kuće na obodu grada pada zrak udaljenog zubatog oktobarskog sunca, a spolja se čuje kukurikanje pijetla. Protežem se k'o mačor ustajući iz kreveta, gledam na sat, pola 7. Auuu, ima đed dušu da mi pojede što sam se opet uspavao na ovako značajan dan. Užurbano se umivam i oblačim, pa trk u ljetnju kuću, da se javim na raport glavi porodice.
Na nogama su svi već odavno. Poželim im svima dobro jutro, odgovore svi, jedino đed kao ljut na mene što nisam ranije ustao. Vidim smijulji se, dobro je raspoložen. Kako i ne bi, kad mu je puna kuća. Otac na svom mjestu, sjedi na stolici tik uz televizor i srče prvu jutarnju kafu. Majka priprema doručak, baba se muva oko nje, lafo joj pomaže. Prije bih ja rekao da to navika, cijelog života je to rmbačilo da se koliko toliko normalno živi. Đed sjedi pokraj preporodovog šporeta na tronošcu i izvijajuć' sijede obrve oprezno gustira vareniku koju mu je baba skuvala. To je njemu standardan ritual svako jutro. Na njemu stari gunj preko sivog džempera, debele somotne pantalone i vunene čarape. Utoplio se matori, zna da valja cijeli dan provesti napolju danas. A preporod samo cakće, milina ga slušati, a i ta toplina koja izbija iz njega ukombinovana sa ovom slikom čini da ti srce igra od miline. Baba priđe rerni, otvori je, a u plavom okruglom plehu se zlaćastim sjajem zasija kora vrelog domaćeg hljeba. U sobu upadaju tetka, tetak i rođak, rumeni u obrazima od blagog poznooktobarskog mraza. Sjedaju i oni da popiju kafu, otac i tetak, iliti badže kako vole da zovu jedan drugog, pričaju nešto o polici, tetka se priključuje u kuhinji, a rođak i ja s' đedom već planiram lagano šta nam je činiti.
Nakon što đed dovrši vareniku, skoči nanoge i upitavši da li su svi popili kafu, na šta svi klimnuše glavom potvrdno, izdade naredbu: "Ajmo, đeco, da se ide za poslom!". Po dogovoru, rođak i ja iznosimo kazan iz magaze i nosimo na drnjak u placu iza kuće. Montira se skalamerija, đed slaže otučke na novine, pa preko toga grabovo granje, samo još da se zapali vatra. Tetka zamazuje lulu na mjestu gdje ulazi u kazan smješom od kukuruznog brašna i mekinja da ne bi puštalo na sastavu. Lula... Svaki put kad je vidim nesvjesno prstima pređem preko malog ožiljka iznad lijeve obrve. Imao sam 14 godina kad sam se jurio sa rođakom oko kazana, nešto smo se zadirkivali, dječija posla. Opominj'o nas đed da prestanemo, al' ne možeš sa vragovima. Ja, onako, bježeć' okrenem se da vidim da me ovaj ne dohvati, okrenem glavu nazad, i gru! Umal' nisam prevrnuo čitavu onu skalameriju. Na luli je ostalo malo udubljenje, ipak je od bakra spravljena. Nije toliko boljela ta opekotina koliko očev šamar tad. Čini mi se još mi obraz bridi...
Otac i tetak petljaju oko hladnjaka i crijeva kojima dovode vodu, a rođak i ja iznosimo burad sa kominom iz šupe da bude pri ruci. Sve je spremno, đed pali vatru, sipa se komina u kazan, a ja stojim pored kazana i polako okrećem ručicu kojom se miješa komina da ne zagori unutra. Majka i tetka postavljaju doručak pod starim, ogoljenim orahom. Domaći sir, kajmak, sitno isječena pršuta i kobasica, plećka od pantelinskog praseta i tek ispečeno pile, divljače. Tu je i čutura sa rakijom malo prije natočenom iz dudovog bureta u magazi. I da, umalo da zaboravim onaj hljeb sa početka priče. Sjedamo svi za sofru, sem majke i tetke koje su uzele da vode računa o vatri u okretanju ručice, pravdaju se jele su one već. Đed za stolom uzima čašicu sa rakijom i zdravi u ime srećnog posla i okupljene porodice oko stola. Kez ne skida sa lica od kako je ustao jutros, čini mi se. Neka prijatna jeza me tjera da se stresem, ni sam ne znam zašto, valjda mi nekako milo što smo svi tu.
Gotov je doručak, vraćamo se svi na zadatke. Rođak i ja obigravamo oko kazana, otac i tetak se petljaju da oni preuzmu posao. Đed sjedi na panju, prekrštenih nogu, drži u ruci čašicu sa rakijom i lagano gustira. Viče zetovima da sjednu sa njim, da puste nas mlade da se učimo, kako ćemo peći kad njih ne bude. Vidim, zaigralo starcu crno oko, samo što ne orosi od sreće. Počinje đed priču kako se to nekad, u njegovo vrijeme peklo, kako su oni kao djeca se šunjali oko kazana da probaju šta se to tu pravi, pa poslije toga trčali da se napiju vode. A onda na red dolazi priča kako je pekao rakiju sa komšijom tokom rata dok su otac i tetak bili na ratištu. Kaže tu sam se ja vrzmao oko njih, trčkarao za nekim mačkom kog smo imali tad. I kaže, ispadne meni cucla dole, a on uzme i spere je rakijom i da meni ponovo u usta. Kaže da sam se tad toliko smijao kao beba da je to bilo nevjerovatno. Baba ga grdila tad šta to radi, da l' je normalan... Opet se i sad baba uključi u priču, lafo se buni, al vidim i njoj mila pomisao na sve to. Tu priču slušam svake bogovjetne godine, ali mi nikad ne dosadi. Čak mi je drago da gledam đeda kako je u zanosu priča iznova i iznova.
Dok đed priča, iz hladnjaka poteče polako da curi topli mlaz rakije koji se preko gaze sliva u lonac ispod. Puštamo malo da otekne onaj etanol sa početka, a onda otac uzima da gradira. Naravno,prije toga smo svi dali svoju subjektivnu ocjenu jačine okrepivši se zahvaćenim uzorkom vrele rakije ispod kazana. I kako to obično biva, iskustvo pobjeđuje. Đed počinje da se duva, pun sebe, što je uspio da nas pobijedi nas mlađe. Brzo ga prođe ta slast, vidim, zamislio se nešto na kladi, skupio se k'o dijete. Pitam ga šta mu je, a on mi odgovara: "Ko zna, možda mi je ovo, Stanko moj, posljednji put da pečem rakiju, nego, de ti, blago đedi, zapjevaj onu moju". Meni se steglo grlo, jedva nekako prolomih: "Ajde, ne pričaj gluposti, vidiš da ti se još nijedan od unuka nije oženio. Ako se ja dobro sjećam, obećao si i kolo da ćeš igrati!" Nasmješi se najzad i reče: "Mani me, nego deder zapjevaj!". Nije bilo vrdanja, pa započnem: "Čiča peče ra-akiju", a ostali svi prihvatiše uglas, ori se avlija. Razgalilo se đedu srce, svakog komšiju sa plota svraća da probaju rakiju, sav kipi od ponosa. Svima puno srce.
I tako, kazan po kazan, do kasno uveče, peklo se, pilo i pjevalo. Taj dan je na obodu Bijeljine čiča pek'o rakiju.
Posvećeno đedu Nebojši.
