Dete koje ima neizdrživu želju da gletuje nešto, ali dok ne poraste i ne ostvari svoje snove, lepi sline ispod i iza namešta i sl.
- E brate privuci stolicu da vidiš ovaj sajt. - (šakama hvata odozdo) Au, brate, šta ti je ovo hrapavo ispod stolice? - Ma klinac lepi slindže po kući, sve mi živo upropasti! U molere ću ja njega...
Konzola i česta želja dece kod Deda Mraza 90' i početkom 2000-ih godina. Mogao se kupiti na pijaci, a sada jedino u nekoj zastareloj kineskoj radnji. Uz njega bi išlo dva džojstika, koji bi se za kratko vreme prejebali, zatim pištolj sa kojim bi ste mogli da igrate 2-3 igrice i dobili biste jednu igricu(kaseticu) koju ne bi ste nikad igrali. Tad nije moglo da se režu ili skidaju igrice sa neta nego ste morali da kupujete kao pošten čovek(100-250 dinara). Mogao se igrati na bilo koji televizor samo da je u boji, i obično bi se izabrala 0 ili neki drugi neiskorišćeni program gde bi se igralo. Ne biste mogli da igrate večno jer bi se dosta zagrejao adapter i tada bi bila pauza dok se ne ohladi malo. Posle izlaska Terminatora izašla je slična konzola ali kao tastatura. Bila je gora od njega jer nije mogla da ''podržava'' neke igrice a i retko kad su radili tasteri na njoj.
Poznatije igrice: Super Mario, Mario Bros, Adventure Island, Contra, Tank 1990, Teenage Mutant Ninja Turtles 3...
Ili franšiza je narodu Srbije nepoznat pojam. Inače, zakup prava na neki brend ili imidž, dok kupac zapošljava i snosi sve troškove tj. kupi profit. Znajući ili ne znajući sve ovo u Srbiji nikad nije problem kupovati Najke i istovremeno uništavati McDonalds, pljuvati Ameriku dok pijete Coca Colu ili pljuvati magnate i monopoliste dok istovremeno kupujete u Maxiju i pušite Marlboro.
Pitanje koje smo svi kao deca jedva čekali da se postavi kad mama isprazni fil iz činije preko patišpanja. Nema ničeg slađeg ni veselijeg od lizanja činije i varjače.
Jedini od svih Čarobnjaka koje ja znam, a da je najobičnija pičkica. Pa kolko čovek treba da bude mali pederljivko da ga Gandalf, taj car, ta moralna gromada, izaziva da sidje dole na fajt, kog možda neće ni biti, a da ovaj sedi u onoj svojoj Pizdica-kuli i još ih konstantno proziva odozgo, ali naravno ostaje i dalje gore. Jedina uteha tokom čitanja tog dela mi je bila što mu je Gandalf na kraju ipak svojom ogromnom količinom zajebanosti čak i sa te daljine polomio onu njegovu rizlu što je nosio večito sa sobom, narkomančina raspala.