Ljudi koji kupuju pola hleba
Ne troši nepotrebno reči. Ne očekuje osmeh od kasirke, ne zaviruje u frižidere, rafove i sitnice na kasi. Ne zanimaju ga cene bombonjera i alkohola sa gornjih polica. Skroman i ćutljiv, Stoji mirno i nesigurno čekajući da dodje na red, ispred njega se otvara plastična kesa i guta pola vekne belog i malo mleko u tetrapaku. Nema za bolje. Smešta blic pod mišku, otvara izandjali novčanik...Pravi se da pretura po pregradama, iako zna da novac stoji samo u jednoj, uvek u jednoj. Zavara se na tren. Čeka tri dinara kusura i primećuje prezrive poglede nervoznih Rembrantovih silueta iza njega koje čekaju red. Iz plastificirane stranice novčanika izviruju radoznalo slike bivše žene i dece koja su sad već odrasli ljudi, koji su se sad već upoznali sa životom i čiji osmesi odavno ne blistaju kao na fotografiji. Primećuje ih nestrpljiva devojka tik iza njega i razmišlja kako je na nekoga podsećaju. Možda na nekoga iz osnovne? Čovek ispred uzima kusur i uz blago dovidjenja odlazi, i ona dolazi na red. Vadi na pokretnu traku kase šampon, dezodorans, nestle, uzima cigare...U ruci drži pola integralnog hleba koji čeka da bude zapakovan. Razmišlja kako je debela. Možda i više nego debela. Mora izbaciti ugljene hidrate, pola hleba za jedan dan je i previše... Daje karticu i čeka na njen povraćaj, iza nje stoji golobradi klinac, brucoš, pun testosterona i energije, gleda devojku ispred i misli da li bi je kresnuo ili ne, nije zgodna ali je odnegovana, ipak bi, zašto ne? Pristala bi na sve, verovatno je očajna zbog izgleda...Pazaruje paštetu, majonez, jogurt, domaćica keks i pola hleba, cimer mu je žešća pederčina i ne dele ništa. Zašto bi mu ostavio polovinu hleba kad je kreten, ko ga jebe neka kupi sam sebi. Plaća, upućuje kasirki osmeh koji ostaje da lebdi negde izmedju, neuzvraćen. Nije nešto, mada - karao bi je, što da ne. Ostavlja dva dinara kusura i odlazi. Sredovečni čovek stiže na red, ovlaš baca pogled na naslovnu stranu novina i mršti se, crna hronika ga zamara, fudbal je namešten i prestao je da ga prati, dobro zna da izbori ništa neće promeniti...Doktori ubili malu Nadju. Vreme nepogodno za meteoropate. Svakog dana osvojite blic stan...Susreće ispitivački pogled mršave kasirke koja netremice zuri u njega i u pola vekne hleba u njegovoj ruci, verovatno se pitajući šta je ovo danas i kakva je nju zla sudbina poslala na zemlju da je izrabljuju po marketima za sedamsto dinara dnevno. Rezignirano pita:
- Zar ste pola čoveka da jedete pola hleba? Nećete uzeti ceo?
- Ne. Nemam sa kim da ga podelim.
Sito i rešeto
Previše životnog iskustva za običan ljudski vek.
Zamišljam jedan takav primer:
Sa 14 godina mobilisan, 1914. godine. Cerska bitka. Ranjen. Valjevska bolnica. Kolubarska bitka. Povlačenje preko Albanije. Tifus, dizenterija. Bolnica u Africi. Svuda oko njega smrt. Povratak u jedinicu. Proboj solunskog fronta. Ranjen. Juriš do Beograda, 500 km. Izgubio u I Svetsko ratu tri rođena brata, sestru, oca i još mnogobrojne iz šire familije. Onda, dalje do Slovenije. Ostanak na granici sa Italijom još nekoliko godina. Ranjen. Vrbovan u obaveštajnu službu. Ženi se i ima šestoro dece, od kojih troje umire u ranom detinjstvu od bolesti.. Putešestvije po celom svetu do izbijanja II svetskog rata. Ponovo u ratu, pada u zarobljeništvo. Logor ‘Mathauzen’ preživljava sa 40 kg telesne težine. Vraća se kući i saznaje da mu je žena poginula u bombardovanju savezničkih aviona, pred oslobođenje. Ponovo se ženi. Četiri godine traga za decom i pronalazi jednog sina i kćerku u hraniteljskim porodicama. Vraća se sa njima kući. Ponovo radi za obaveštajnu službu, do penzije.
U međuvremenu, njegova deca završavaju visoke škole. Dobija unuke.
Uživa u prepodnevnim šetnjama Kalemegdanom i odmaranju na klupi. U stanju je da dugo gleda ušće Save u Dunav, satima. Posmatra dve vode koje se pred njim sastaju i seća se svog boravka u zemljama odakle izviru. Misli mu se zapliću, pogled zamuti. Ništa oko sebe ne čuje.
Onda ga prene oštar udarac u klupu. Trgne se i vidi lice mladog dečka, kao što je bilo njegovo kada je prvi put mobilisan. Junoša u jednoj ruci drži limenku piva, kao i njegovo društvo, preko glave im navučene kapuljače, jedva im razaznaje lice u sumraku. Pomisli u trenu da je on je njihovim godinama u ruci držao pušku i šajkaču na glavi. Razjapljenih usta, sa pivskom penom na uglovima usana, onaj što je šutnuo klupu, urla na njega:
- Š’a si zin’o fosil? Čekaš grobara? Bolje ne čekaj, skoči sam dole, i hi hi hi...
Celo društvo se kida od smeha.
On se samo prekrsti, promumla nešto sebi u bradu, lagano ustane i pođe kući.
Umire u snu u 98. godini, umalo da doživi i bombardovanje. Na njegovom grobu bi trebalo da piše:
Анастас Петровић
1900-1998
прошао сито и решето
Dodela fakultetskih diploma u Srbiji
Po zavrsenom skolovanju, proces koji traje od 6 meseci do godine dana. Duzina procesa je uslovljena sledecim faktorima: kadar drvoseca se salje na privremeni rad u Sibir, koji ima zadatak da isece smreke povrsine 10 hektara koje potom istesterisu rucnim testerama, onda ih vuku konjskom zapregom do obliznje fabrike papira gde kuvaju drvo kako bi se izdvojila cista celuloza. Tim postupkom dobijena sirovina se cedi, pa se susi a onda se beli. Na ovaj nacin dobijen papir se rucno sece u A4 format, pa se salje kod kaligrafa koji perom divlje patke umocenim u specijalnu vodootpornu tintu ispisuje diplome.
