Kum nije dugme
Апсолутно тачно. Дугме није у стању да те због читања румунског црквеног календара наопако обележи за цео живот именом поред кога је Сандокан надимак који би радо желео да имаш. Тренутак у коме би пожелео да га пришијеш за масну поњаву и пустиш низ Мораву да га вир однесе је тренутак када схватиш да би пред олтаром радо узео женино име... Ако икад и стигнеш дотле.
(у дискотеци девојка пролази момку са легитимацијом око врата на којој пише "Пуниша")
- Ћао, ја сам Јована.
- Пуниша.
- Хаха! А како се СТВАРНО зовеш?
- (неми поглед и упирање прстом у правцу имена на легитимацији)
- ...извини, нисам знала. Жао ми је... (што ти кума није згазио трамвај)
(чудан тренутак кадан момак среће своју бившу девојку са њеним новим дечком)
Бивши: Здраво, ја сам Петар.
Садашњи: Радош.
Бивши: Ништа, ти?
(разговор две пријатељице)
- Кад си се први пут смувала са дечком?
- Хммм... седми разред основне чини ми се. Био је пар година старији.
- И, како се завршило?
- Без везе скроз.
- Што?
- Имао је надимак Трле, и тако смо га сви звали у друштву. Онда сам га једном, јеб'о ме пас луду, питала како се стварно зове. Рекао ми је - Његош. Почела сам тако хистерично да се смејем да су ми сузе пошле, чак сам и загроктала неколико пута. Ни алкохол ме није опрао.
Bilder
Lik koji na bazenu, dok svi ortaci normalno snimaju ribe, komentariše muškarce i uporno tvrdi da nije gej.
Lik 1 - Vidi ovu u crnom kupaćem, znaš ko je kara?
Lik 2 - Ma pazi Maju Pamelu... kolka sisaaa...
Bilede(r) - Vidi malog Stevu što se stego... al uradio ruku majke mu ga... pije nešto sto posto...
Lik 1 - Jebo te Steva...
Seoski fudbalski tim iz beton lige
Igrače ovog tima lako možemo razvrstati po kategorijama.
Golman - Kaže se, imala majka dva sina, jedan je bio pametan, drugi golman. Veoma česta pojava u beton ligama su debeli golmani sa stomacima kao trudica, ali uprkos tome i dalje su tu, u svojim već uveliko četrdesetim. Ili golmani visine kao ćevap u skoku. Ili bilo koji drugi hendikep, kad ne možeš da budeš u polju, i da trčiš - budi golman.
Štoperi - Dva balvana, sekvoje, cepanice. Search, kill & destroy. Obično na tim mestima stoje oni koji su glavne "badže" u selu, kavgadžije, spremni u svakom trenutku da se pobiju. Tehnika nula. Vole da podmuklo udaraju, a često i otvoreno jer im sudija naravno ne sme ništa, u njihovom selu. Ne pokušavati sa vraćanjem udarca.
Bekovi - Bez želje za diskriminacijom, često ovde stoje pripadnici romske populacije. Valjda zbog svoje konstitucije, mršavi su, brzi a to se od beka i traži. Tehnika im svodi na pokoji centaršut i trčanje po liniji do iznemoglosti. Obično bekove igraju oni slabiji koji nisu uspeli da se probiju do mesta štopera. Ako nije ciga, onda je neki klinac, koji je tu stavljen da se kali.
Veznjaci - ovo je zaista sorta za divljenje. Stari, prekaljeni vukovi, glavni ispred svoje seoske prodavnice, koji istini za volju dele loptu kao Bekam. Ali njihov radius kretanja se svodi na krug na centru igrališta, tako da se od njih ne očekuje defanziva, već samo dobar pas, pokoji centaršut. Neretko su kapiteni. Godine naravno broje 45+.
Krila - Često, jedni od najboljih u timu iako su večito u senci Veznjaka ili Napača. Posao mu je kao i kod Beka, ali sa većom slobodom u igri. Naravno da tu već igraju stariji momci, koji su prošli Beka, i nazad se retko vraćaju, jer pobogu, tu su ovi klinci da trče za njega.
Napadač - možemo ih podeliti na dve vrste. Jedna je, smotani igrač koji bi bilo gde upropastio igru, sem u napadu, gol ne ume da pogodi ni na treningu, ali ipak ok je za atmosferu i svi ga vole u ekipi. U drugu vrstu obično spadaju mladi momci koji su u svojim dvadesetim, seoske devojčice se pale na njega, frizurica je uvek na mestu, ima dobar dribling, postigne i neki gol, čime se njegova "slava" pročuje i do susednog sela (čime automatski dobija naklonost tamošnjih devojčica). Ali neretko, dolazi na utakmicu polupijan jer je sinoć sa drugovima na kafani (šmekerima kao on, ali netalentovanima za fudbal) zaginuo do pet.
Trener - lokalna pijanica, koji je završio sa igranjem fudbala, legenda sela, ali svi ga poštuju.
Doktor - ko god se nađe slobodan u tom trenutku, dobija zvanje doktora. Jedini posao mu je trčanje sa flašom vode u ruci do povređenog igrača.
Ekonom - priglup, socijalan slučaj, dobroćudan čikica koga svi gotive. Nije mu mrsko da posle svakog treninga i utakmice skuplja pobacane dresove, štucne po svlačionici, pere i ponovo ih pakuje.
Ako sam nekoga zaboravio, dopunite.
Krajišnik na moru
4 ujutro, mrkli mrak, dva automobila jezde prema Makarskoj kroz noć.Mnogim se čini da je jedan prokuvao koliko se dimi ali ne, jedan je za pušače i jedan za nepušače,jebi ti to, EU je EU. Zora rudi, sunce se rađa k’o da ga Jovan Perišić izvlači iza gore. Već u 6 smo pogriješili skretanje pa smo morali dužim putem.Nema veze, bar je zajebancija dobra a imamo pive, možemo do Njemačke izdržati.
Došli smo na granicu, ličnim kartama uskoro ističe rok, i ,nekada čupavi i mršavi rokeri na slikama, sada su debeli i proćelavi bećari, ponosni pitomci obližnje brente, jebi ga , povukla rodna gruda. Poslije nekoliko minuta provjeravanja ljubazni carinik nas je pustio u „Lijepu nji’ovu“.
Niko od nas nije bio na moru od rata, a i tada smo bili brabonjci pa se i ne sjecamo. Kad se ukaza plavetnilo, svetu ti nedlju, niko ne progovara. Kako se spustamo obali cuje se šapat „more, more“.Što smo bliže obali šapat polako postaje uzvik. Onda smo utrčali u vodu počeli smo da se dernjamo k’o konji i oduševljeno udaramo po površini vode „MOREEEE, MOREEEEEEE“. Sreća, rano je, oko pola 9, pa nema još nikoga. Sjeli smo da popijemo po koju, jedan nam je potrošio kremu za sunce, navik’o se kiseliom varenikom mazati. Gledamo ima li treba, al’ nista. Otišli smo i u vodu da se peremo, takmičili se ko će prvi doplivati do plute...Nije niko, kosidba je davno prošla, snaga izdade, tad sam se i uvjerio da je voda slana. Ipak iz trećeg puta došli smo do plute. Toliko smo se odmarali da je spasilac pomislio da hoćemo da krademo kanap da kolijenčimo konje po našim urvinama i otjero nas. Dopizdilo, vrućina, piva se lagano mlači, ali počinju lagano i trebe pristizati i plaža više ne liči na gerontološki centar. Kad od neka doba, jedna treba izbaci sisu i uđe u more da se pokvasi . A mi, k’o u pozorištu poredali se u plićak, oči ko fildžani, ne pretvaramo, toliko smo zagorili da voda dostiže tačku ključanja. Dobra treba, nema šta, zašiljila sisu k’o prvačić olovku, ma pokid’o bi je k’o kosibaša snajku. Skontali smo da oko nas niko ne priča srpski, pa smo slobodno bacali komentare, ma milina. Nakon nekog vremena sve je bilo preplavljeno sisama, morao sam u vodu da se rashladim, a i nije pješčana plaža da kitom izvrtim rošu pa da ga metnem đe bilo. . Iako smo bili najmanja etnička grupa, stavili smo do znanja da smo najglasniji, pa u radijusu od 30 metara nikog nije bilo.
Iznajmili smo i pedalinu. Ne znam kolika joj je nosivost ali nas osam se uspjelo popeti, žive vage tona.Nagone talasi u plićak, ma okret’o- ne okret’o isto ti je. Sunce ti jebem, odjednom, začu se tup udarac. Ja se osudio. Nesta čojek pod lađom. Izlazi, drži se za glavu, čanta nešto na stranjskom.“I mi tebi, pička ti materina, šta roniš po plićaku, k’o da ćeš Titanik naći na dubini od meter.“ Navintašmo nekako na pučinu.Kad smo odmalki, tiho propjeva kištra pive iz nas, „Morem ploviiiii“... Od silnog pedalanja smo pocrkali od gladi, izvadimo novaku, prostremo na plaži, nek’ vide ovi Česi, Poljaci i ostali evropejci kako majka sina oprema na plažu, sve je bilo ukusnije nego inace ,samo što se sir vratio u tečno stanje.
Ojela mi se guza ko malom Zoranu u kultnom filmu „Tito i ja“, valjda od soli, tek, došlo mi da plačem, a i nisam imao mlijeka da ublažim bol. Podapro sam guzu nekako, al došo vakat da se ide kućiPut je bio dosadan, iscrpljeni, umorni, od sna nas je odvajao samo novi cd JP-ja i to što svjetlimo u mraku koliko smo izgorili na suncu. Odjednom treska, lupanje, drž- ne daj, osjetismo da smo sišli sa piste na makadam. Osmijeh ozari facu bradatu i mrsku , ugledasmo natpis „Dobrodošli u Republiku Srpsku“.Lijepo je tamo, samo da nije naka žega, i onolika vodurina me plaši. Eto bili smo na moru. Čitav dan. Al što’no naš narod kaže:“Svuda prođi, ali kući dođi“.
