Sve definicije su pomalo književnost
svaki pokušaj ekspresije je krajnje zanimljiv, kao da zaslužuje svoje mesto u izgovorenom tekstu.
Sad sam se upravo upitao da li sam jasno definisao prethodni pokušaj introspekcije.
Koji je to kriterijum koji me uvodi?
nisam rekao u šta me uvodi.
Pa naravno, u književnost.
Ja namerno gore nisam rekao gde me uvodi da bih to mogao da naglasim u sledećoj rečenici, koja nije ni rečenica po svojoj definiciji predikativnosti, jer sam iz nje izbacio prethodni deo a on bi glasio: "Pa naravno da me uvodi u književnost". To je stara informacija koju osećam kao potupuno nepotrebnu za svoje retoričke težnje. Ja želim da izazovem određene osećaje svima. Osećam kako ponovo ulećem u zabranjenu zonu koju jedan autor ne sme da probije, a to je izlivanje u svom najčistijem obliku. Danas tekst nema veze sa autorom i ni sa čim. Insistiranje na dijalogizmu. Komunikativna funkcija, komunikat, komunista. Ja kao ja, kao što sam opet napisaću jA, želeo sam da naglasim je sledeće: OVO JE TOTALNO SRANJE OD TEKSTA!
(u sobu je lagano ušao čovek i laganim pokretom ruke prisvojio telo)
