Šetamo gradom sa društvom, lijep, sunčan dan, ptičice pjevaju, a nama se strašno ide u WC!! Ipak, ta nezgoda nije vrijedna žrtvovanja tako lijepih trenutaka, pa mi to junački trpimo još sat-dva.
Kada smo se svi fino razišli i krenuli kućama, nas je već dočepala faza cupkanja i dovođenja naše bešike do granica izdrživosti. Ugledamo svoju zgradu, hitro joj se probližavamo, panično tražimo ključ od ulaza,...Još samo dva sprata i eto nas! Nasilno otključavamo kućna vrata, sa jednom cipelom utrčavamo u WC (nema vremena za izuvanje!), ugledamo WC-šolju,... Napetost raste, naša izdržljivost dolazi na samu granicu kolapsa dok manijački otkopčavamo farmerke...I u tom trenutku (poslednjem trenutku) sjedamo na šolju i bivamo olakšani za 3kg (ili bolje reći litre) !
Osjećaj je nezamjenjiv!