Do nedavno nijesam primijetila da je otišlo. Sve je odjednom postalo realno. Mogla sam legalno da naručim alkoholno piće ili da platim račun u pošti. I nešto se prvi put desilo ove godine. Striko Perko po povratku iz Rusije nije donio čokoladnih bombona za djecu iz ulice kao što je radio svake godine. Za njega smo svi bili vec ‘veliki’.
Kad je pao snijeg niko nije izašao napolje a najveća briga je bila ‘kako otići u grad?’. Kad se kitila jelka govorili su mi ‘tolika djevojka pa da jelku kiti?!’ i rastrzana izmedju djeteta i odrasle osobe ja odlučim da jos malo budem ‘mala’. A onda sretnem djevojcicu od 5 godina sa telefonom u ruci koja pjeva naglas ‘Nossa, nossa, assim você me mata, ai se eu te pego.’ Natjera te da se zapitaš.
I mi smo sad nova generacija koja će govoriti: 'U moje vrijeme…' , ali evo: u moje vrijeme djeca su ulazila u kuću samo za vrijeme obroka, nisu znali za video igrice a jedine crtaće koje su gledali su bili oni prije dnevnika. Nije bilo Bratz, Winx i ostalih stvorenja sa velikim glavama nego smo odrasli uz ‘negdje u zemlji snova’ I ‘cipeliće’. Najveca sreća je bila otići na selo sa porodicom i sjedjeti u babino krilo. Ona bi nam tada pričala priče o djedu koga nijesmo zapamtili i o njenoj mladosti. U moje vrijeme su se u školi učila slova i dobijale ocijene a ne sunce, zvjezdice , zečije uši i ostalo. U moje v…. ma nije ni bitno. Proslo je. A vi djeco danas uživajte u ‘Kursadzijama’, ‘Warcraft-u’, ‘Grandu’ i kiču pa da vidimo u šta ćete da se pretvorite za 15 godina. Imajte četvorogodišnje veze sa 16 godina i budite glavne face u diskotekama sa 17. Blago vama. Ja svoje uspomene čuvam ali se samo pitam čega ćete se vi sjećati kad odrastete…