Blatnjavim, uzanim putićem, približavala se baba kose povijene **trakom**. Bila je to Šćepa, žena pokojnog Raikonena, u redovnom obilasku groblja. Iz svog cegera okačenog o reumatičnu i drhtavu ruku, izvadila je počasti. Pivu, rakiju, koks... Ali ne i kafu.

Već duže vrijeme, gotovo svakodnevno, dolazi na ovo mjesto. U ovaj hram uspomena. Najčešće sjedi na klupi sa koje tek povremeno ustane, posmatrajući groblje drskim i blentavim pogledom. Na groblju je mnogi nisu voljeli, ni sam Raikonen, njen muž jedinac. Ograda između zagrobnog i ovog svijeta činila je da se osjeća sigurno. Ali, ne i tog dana...

Uz zaglušujuću buku i gusti dim kao od baklji potekao, otvori se groblje. Iz dima izađe neko mrtvo puvalo i stavi joj ruku na rame.
- Kimi, jesi li to ti!?
- Šćepo, sunce li ti jebem, šta ćeš ovde? Dokle ćeš više da me brukaš? Morao sam da dođem sa ove strane, da te upozorim. Neću ovde više da te vidim!
- Ali, kako je to moguće...
- Mogu da komuniciram samo sa bukvama, ali ti imaš obje drvene noge, koje smo tako vješto krili, pa to ovaj razgovor čini mogućim. Nije baš puna mreža, ali malo fali. Solidan signal.
- Znam da sam obećala da ću da odem, ali me niko neće buhuhu...
- Ima da odeš, pa makar platila da te odvedu! I skidaj tu traku iz kose! Babetina, a nosi traku!
- Evo ti, ali... šta će tebi traka kad si mrtav?
- Da podvežem donju vilicu da mi ne landara, hoće da mi otpadne dok pričam. Joj, živote, težak li si! E, tako. A, sad ***M'RŠ ODAVDE!!!***
Šćepa steže pesnice, pusti suzu niz lice i još jednom sjetno pogleda preko ramena. Zatim ode istim blatnjavim putićem kojim je i došla, kroz groblje čije priče niko neće da ispriča… Od sramote.