Nesanica
Stanje koje niko ne voli, a nije loše, ako ni zbog čega drugog, zato što obiđem stari kraj, prebrojim drveće u parku ispred zgrade gde sam živeo, terenče i ortake sa kojima sam blejao, osnovnu i srednju i ljude sa kojima sam provodio dane tamo, a da ne znam sada ni imena svima, izblejim ponovo sa ljudima kojih više nema i preživim još jednom one situacije u kojima sam jedva izvukao živu glavu, pa one situacije u kojima sam se ismejao kao lud, dobro proveo, bio tužan, bio srećan.
Onda odem malo do naselja u kom ću živeti, stana koji ću tako lepo srediti zajedno sa njom, pa da se malo poigram sa klincima, proslavim njihove prve rođendane, otputujem na fajnal-for Evrolige i odgledam utakmicu u finalu za srčani udar koju naravno dobijamo, trenutke kad ću biti srećan, trenutke kada ću biti tužan.
Alarm
Sranje, brzo da ga ugasim da je ne probudi.
Au ne mogu da ustanem koliko sam umoran i neispavan.
Nema veze, makar sam se lepo prošetao.