Žurim.
edit.undo
Fontana u koju nije dovoljno baciti novčić nego celog guvernera da bi se ispunile sve narodne želje.
Vecno pitanje na koje je pravi odgovor oslanjajuci se na ljudska iskustva: bezgresno zaceta kokoska koju je oplodio sveti duh.
Pesma koja sa pravom nosi oznaku mita. Njen autor je Zdravko Škender, a postalo je poznata širem auditorijumu kada se pojavila u seriji "Složna braća". Pošto ne može da se nađe ni u jednom kutku čudesne mreže Interneta, a CD-ovi ili kasete Zdravka Škendera se sigurno ne prodaju na kioscima ispred vaše zgrade, došlo je do pitanja da li ova pesma uopšte postoji. Neki kažu da je napisana samo jedna strofa za "Složnu braću", drugi su nudili novčane i materijalne nagrade za ovu pesmu, a treći su čak tražili adresu Zdravka. Iako možda ništa od ovoga nije istina, postoji nada da će se ova pesma negde pojaviti, a do tada ostaju reči ove legendarne pesme:
Moja ljubav ima snagu vala,
jedna suza na moj dlan je pala,
moja Suzi, ti si moja nevera.
Pesma je postala toliko tražena, pa je počela da se koristi i u svakodnevnoj upotrebi.
- Pre ću ja naći Škenderovu Moju ljubav, nego što ćeš ti završiti faks.
Kulturan način da nekome saopštiš da ti se sere.
Najpopularniji alat u nas Srba.
Popravlja sve živo. Od raznih kvarova na biciklima, automobilima, do akceleratora čestica, nuklearnih podmornica.
Bog ga je koristio u stvaranju svemira.
Legendarni vozač beogradskog GSP-a, član zemunskog pogona. Živi dokaz koliko je nizak prag mentalnih sposobnosti za vozača u GSP-u. Ekstremno čupav i bradat, bio je obožavan od strane omladine, prekorevan od strane podmlatka PUPS-a. Svaka njegova vožnja unosila je živost i radost u ovaj inače učmali posao. Jedini vozač kod koga je omladina bivala napred, a stariji pozadi, ili čak nisu ni ulazili u autobus. Vozio je autobus na liniji 611 ( Kej Oslobođenja- Dobanovci ).
Kasnije je radio kod privatnika i bio viđen na liniji 45 ( Blok 44-Zemun Gornji grad ).
-Jedna od njegovih prvih vožnji na liniji 611. Doterao je autobus na okretnicu, otvorio vrata i seo pozadi. Putnici su ušli, očekuju polazak, ali nema šofera. Tek se čuje Milenko: "Šta je bre ovo, prođe mi mladost dok se ovaj vozač smiluje da dođe...mamu mu njegovu...ma idem ja da vozim!" Naravno 70% putnika je izašlo. Oni hrabri koji su ostali, ubrzo su shvatili šalu.
- Neretko je znao da obrne i po pet krugova na novobeogradskom kružnom toku.
- Vozio je u bokserskim rukavicama, meksičkom sombreru, kupaćim gaćama
- Jednom je stavio vibrator na instrument tablu i preko njega neku krpu. U neko doba zamolio je gospođu koja je stajala napred da mu doda krpu, žena se zabezeknula kad je videla šta je ispod nje. "Ajde ajde gospođo, nije to ništa, pa nema ga ni 15 cm"
- Po Dobanovcima je redovno razvozio omladinu po kućama i to nekim ulicama koje nikada nisu videle, niti će videti autobus.
-Poslednje što sam čuo o njemu jeste da je vozio 45 i da je zaustavio autobus, uzeo kesu u ruku i njome uhvatio mrtvu mačku kraj puta i ubacio u kontejner. Ceo autobus ga gleda, a on mrtav 'ladan: "Lako je vama, vi jednom prođete ovuda, ja moram da je gledam ceo dan"
Stanje alkoholisanosti u kome te gađaju novčićima da vide da'l si živ.
Ja, ti i mi.
Svi se mi proseravamo ciframa... "Mi smo njima toliko, oni su nama toliko"... U suštini cifra je fenomenalan mehanizam odbrane. Ako sve predstavljamo kroz cifru, sve ima manju vrednost. Nešta nije toliko bitno. Par hiljada dinara je par stotina evara...
Ponekad se pomera gore, ponekad dole da bi izgedalo lepše ili ružnije. Svi se mi konstantno svađamo oko cifara. Da li je u Jasenovcu pobijeno 700 000 ili "samo" 70 000, da li je u Srebrenici ubijeno 6 000, ili "samo" 1 200...
Cifre koristimo da ne bi morali da zamišljamo scenu. Kada neko kaže 50 miliona mrtvih u II svetskom ratu, mi vidimo mentalnu sliku petice i sedam nula... i baš toliko nam i vredi ta slika. Možda se neko zamisli i kaže to je veliki broj, ali NIKO ne može zamisliti ni 1000 mrtvih, a kamoli 50 000 000. Hiljadu mrtvih... hiljadu tela koje se raspadaju, hiljadu porodica koje plaču, hiljadu planova, želja, ljubavi, sećanja...
I sada pomnoži.
Na kraju se svi mi svodimo samo na cifru na nekoj listi.
Staljin je rekao "jedna smrt je tragedija, milion je statistika".
Ljudi ovo predstavljaju kao oličenje njegovog zla, ali u stvari to je surova istina. Sa jednom smrću mi možemo da se poistovetimo. Možemo da sažaljavamo mlad život i njegovu porodici... Milion je samo broj u našoj glavi, i poludeli bi kada bi pokušali da vidimo šta zaista znači milion mrtvih.
-------------------------------------------------------------------
Na kraju sam iznos cifre nije bitan, jer ništa nema vrednost kada se svodi na broj.
Razvojni put jednog drugačijeg osećaja boli.
To je takav osećaj koji se razlikuje od svih njemu iole sličnih. Osećaj koji skoro pa da i nema dodirnih tačaka sa onim što je napisano u stručnoj literaturi. Čudan osećaj.
Rezultat je spoljašnjih uticaja ali ne ostavlja tragove na koži. Nema otvorene rane, nema modrica. Niko neće primetiti.
Sve dok ne progovoriš. E, tad ta knedla što ti stoji u grlu postaje itekako primetna.
Počneš lepo da krkljaš, da šištiš, da pištiš, da nemo otvaraš usta, kao riba na suvom, da se gušiš bre. Izgibija. Asfiksija. Fantomski prsti oko tvog vrata. Nebitno.
E, onda izvodiš određene rituale da odagnaš te duhove. Zaliješ nečim. Nekim pićem čiji se sadržaj izražava u procentima, a tu ne mislim na stopostotni sok od narandže. To je samo šarena laža.
Elem, kada se ratosiljaš tih avetskih ruku što te guše, kada ta knedla i sve ostale pičke materine što su ti pravile zastoj u grlu krenu dole, da se to sve pokuša fino svariti, neretko će sitni fragmenti te knedle skrenuti s puta a njihova esencija će putem kojekakvih žila, vena i arterija da se obre u središtu kardiovaskularnog sistema. U tom jebenom perpetuum mobileu što čorbu ne troši, već reciklira. Tu već nastaje kuršlus. Otrov počinje da kulja venama i da se širi kao šumski požar. Sve je zahvaćeno i sve gori i sagoreva, pa i alkohol. Vatra tinja i tinja. Belim pa narandžastim pa crvenim sjajem, crpeći iz tebe sav kiseonik što joj je na raspolaganju. I tako sve dok se napokon ne ugasi, žar utrne a pepeo zatrpa ružnim uspomenama.
E, a onda te zabole neoprljeni kurac.
Prvo moraš da budeš već obrijan, gladak kao bebina guza.Dalje, skineš se do pola. Nikako siledžijka, bade mantil ili ne dao Bog majica. Podrazumeva se da si nabildovan kao Statam između dva Transportera. Ogledalo mora da bude dimenzija 3 puta 3 i da se u odrazu vidi spavaća soba. Nanosiš gel (pena je za Turke) rukom, s takvom preciznošću ko da Džejmi Oliver maže kajmak na lebac. Bez gromuljica. Pristupaš aktu brijanja. Jednim brzim potezom odozgo na dole skidaš nepostojeće dlake. U pravom životu tom brzinom bi potkačio jugularku i iskrvario za tren oka, ali ovo je reklama. Složi facu kao da Severnokorejci bombarduju Seul. I tada...tada dolazi ribetina koja te 'vata za nabreklu sisu. Ono što bi u real life-u bilo: 'Goni se bre u kurac zakla' se ko Misirac' pretvara se u pogled pun razumevanja. Jebaćeš. Ali tek kasnije. Prvo mora da te pipne za obraz da vidi kako si gladak. Lice ti nije kao predgrađe Bejruta. I ne skvičiš kad staviš afteršejv.
"Fail" serija RTS-a iz 1992-95. godine, još jedna u dužem nizu. Nastala je kao domaća aluzija na američkog "Policajca sa Beverli Hilsa", što se i napominje u prvoj epizodi. Zamislite situaciju: granica zatvorena, hiperinflacija nikad veća, kriza u svakom sektoru društva, besparica, uz samu granicu sa Srbijom besni krvavi rat... i televizija jedva spaja kraj sa krajem. I sada, postavlja se pitanje, šta državna televizija može da učini da se narod makar nedeljom uveče malo opusti od svakodnevnih trzavica? Odgovor je: da snimi seriju u kojoj ima svega osim realnosti. Pa makar i na staroj celuloidnoj traci, obzirom da je uvoz video-kaseta (odnosno magnetoskopskih tejpova) zastao.
U seriji je glavni junak policajac Boško Simić, koji na najspektakularnije načine uspeva da reši svaki slučaj, bez obzira na naređenja nadređenih. U realnom životu, neki pandurski džulov lično ne bi žrtvovao ni nokat na malom prstu zarad nekog slučaja, ukoliko mu ne narede, a verovatno da bi ga i tada mrzelo da pomeri guzicu.
Taj isti Boško Simić živi sa petoro dece iz četiri braka u svom stanu na Petlovom Brdu i izdržava ih od svoje policijske plate. Nijedna žena nije uzela ni jedno dete kod sebe, iako sve pojedinačno daleko bolje zarađuju.
Te iste žene su, bezrezervno, ujedno i najbolje prijateljice međusobno. Zajednička osobina im je ljubomora i strah da se Boško ponovo ne oženi.Takođe, sve te žene, iako su vidno sve daleko obrazovanije od Boška, pristale su da se udaju za pukog policajca.
Sve je gluma, pa tako i Voždovac glumi da je Petlovo Brdo.
Kada god glavni junaci zaustave taksi, zastaje im jedan isti taksista- Zoran Cvijanović, koji se, ako treba, i iz Zemuna teleportuje na Petlovo Brdo.
Što se tiče dece, sa izuzetkom Branke Katić, sva su neviđeno nevaspitana.
Ona-što-je-igra-Katarina-Radivojević je nezrela, da iako dobija za zadatak da plati struju, vodu i telefon, kupuje dečku gitaru, usled čega porodica ostaje bez osnovnih komunalnih potreba. A i Boško, gde joj dade pare...
Mlađa kćerka zapela pa hoće konja. I hoće konja. I hoće konja. I to ne bilo kog konja, već nekog koji je za klanje, koliko je star. Boško jedva nekako uspe da joj ga nabavi (zbog toga je čak i zaglavio u zatvoru, ali nema veze, ubrzo je izašao), a ona umesto da se trka, posle izjavi kako samo hoće da kaska sa njime okolo. I umesto zasluženih batina, otac joj na kraju biva neviđeno srećan...
David=no comment. I debilna deca su dobila svog delegata na TV-u.
A i Ona-što-je-igra-Branka-Katić je super. Studira violinu i uda se za taksistu. Nemam ništa protiv, ali kada se tako nešto dogodi u realnosti, protrčaću potpuno go svojim krajem, pod punom krivičnom odgovornošću.
Crnogorci izledaju kao da su stigli iz Teksasa.
Pored svoje 4 bivše žene, Boško je uspeo da smuva i jednu psihološkinju, jednu lekarku i dansku ambasadorku. Još malo pa sustiže Čaka Norisa.
Konačno, i Beograd i Srbija izgledaju nenormalno dobro i uglancano u seriji, a radnja kao da je smeštena jedno pet godina ranije, kada se ipak znatno bolje živelo (btw, i muzika liči na onu iz "Alf"-a, koji je par godina ranije bio hit).
Kako su to režiseri u jedno Biblijsko doba uspeli da postignu, mora da se proučava na svim Dramskim akademijama.