Pakao
Ne izgleda ni nalik onome što je Dante opisao u svojih devet krugova, već je sasvim drugačiji. Naime pakao je kada imate užasne komšije: Fensiku, staramajku, odbeglog iz ludnice i trip turbo narodnjaka. Stavite ih u blender i dobicete deseti krug od kojeg bi se i sam Dante usro' i molio Boga za oproštaj.
08:20 Fensika pušta Blek adj Pis na razglasu jačem od od Hitlerovog iz četres' treće: oooooo aj gat a filing, det tunajt is gona be a gud naaaaaajt
Staramajka: E dabogda ti se sjeme zatrlo', utuli ta govna, sta si to pusćila vako' sabajle !
Fensika naravno kulira staramajku pojačava volume na 40 i pravi prelaz u muzici. Na repertoaru Beni Benasi: Džžžžžž žžžžžžž Džžžžžž žžžžžžž satisfekšn'
Ludi komšija: šta je ovo baba, kakvi su ovo jadi u pet zora'?
Ma nemo' ja mog malog da joj zovem da joj pušći muziku.
Zveroljube ode vamo sine, de pušći Rada Petrovića na ono tvoje sokoćalo.
Turbo narodnjak: Eve ga tajo: Jaaa sam seljak veseljak al' u duši tugu skrivam kraj Morave odrast'o sam al' ne znam da plivaaaaaam
Narodnjaci i staramajka vode sve do 08:35 kada fensika uzvraća udarac.
Pušta Lejdi Gagu,pojačava volume na 67 od cega pucaju bubne opne limaru udaljenom 49 kilometara: Dont kol maj nejm, dont kol maj nejm Roberto, aljehandro, aljehandro, alje aljehandro, alje aljehandro.
Kulminacija, 08:58. Izlazi ćale koji je došao iz treće smene pre sat vremena. Nosi pradjedovu tandžaru i u gaćama galami na terasi: Milosnu vam mamicu hoštaplersku, džebalebarosku, neradničku, da se nosite u kurac svi redom. Nemo' municiju da tražim.
09:00 fensika gasi hitlerov razglas, staramajka se povlači u jazbinu, a ludi komšija zbunjen zvera u prazno.
Tada kada pomislite da pakao prestaje i raj počinje, pokusavate ponovo da utonete u slatki san a pred krevetom se pojavljuje do pojasa go debeli stric sa radosnim vestima: Stigla drva, haj da istovaraš.
Jedino sto vam preostaje je da izvršite harakiri ili da se povinujete naredjenju.
Celivaj bludišu
Пуши курац, у црквеном сленгу.
- Каква мужеложничка мантија, оче Комуналије!
- Целивај ми блудишу, Хегемоније!
Porodična okupljanja
Jasno je da svako voli da ode na neku slavu ili neki drugi vid okupljanja da pošteno završi neki has. Ali, kada je to okupljanje organizovano u tvojoj gajbi, nije baš očaravajuće. Prvo, potroši se brdo love na svu hranu, piće i ostale (ne)potrebne stvari (i samim tim se smanjuje mogućnost da dobiješ nove tike), a sve što dobiješ je par flaša cuge i možda Milkaču. Onda moraš tri dana ranije da smišljaš dekoraciju za sto i da postavljaš isti, što keva sigurno neće uraditi pored tebe živog. Za vreme tog slavlja moraš da trpiš dosadne bakute koje stalno spominju iste glupe fore i da čuvaš i zabavljaš užasnu balavurdiju, a ti se praviš da se do jaja provodiš, iako iznutra umireš sporom i bolnom smrću. Sutradan je, naravno, na tebi da središ kuću da ne bi keva slučajno morala pomeriti dupe. I ništa dobro od svega toga nemaš. Gosti su se super proveli, keva i ćale su oduševljeni, a tebe i dalje boli glava od govno muzike i još govnastijeg pevanja gostiju.
Ulazi neka bakuta, treće koleno sa kevine strane, vidiš je prvi put u životu:
Bakuta: Jaooj, vidi njega kako mi je porastao! Kako škola?
Ja: Pa dobro, valjda…
Bakuta: A jel imaš neku curu, a? Znam ja da sad u tvojim godinama to počinje, taj pubretet… Joj, kako si mi porastao, ja sam te poslednji put videla pre osamnejst godina, bio si ‘vako mali!
Ja: Ovaj, ja imam tek sedamnaest. I nije više isto kao pre šezdeset godina, sada pubertet nastupa malo ranije… Da, pubertet, a ne pubretet.
Keva: Sram te bilo, ko te je samo naučio da tako odgovaraš?! Nauči da poštuješ starije! ‘Ajde se sada lepo izvini baki.
________________________________________________________________________
U sobi sa decom uzrasta od tri do deset-jedanaest godina:
Najmlađe dete: Ciko, ciko, ‘ajde mi daj onu balbiku da se iglam malo.
Ja: Prvo, nisam ti ja čika nego brat Petar, i drugo, ne može barbika.
Najmlađe dete: A zastoo? A ona tetkina sminka? Ja bih da naplavim sebi jepe oci!
Ja: Ne može!
Najmlađe dete: A zastooo? Kmeeeeeeeee!
Ja: JER SI MUŠKO!!!
Najmlađe dete: On vice na menee, kmeeeeeeee, mamaaaa!
Devetogodišnjak: Ej, Petre, ‘ajde mi pokaži kako se igra ova igrica.
Ja: A ne mogu sada, zauzet sam. Laka je, skontaj sam.
Devetogodišnjak: Mooolim tee, mooolim tee, moolim tee?
Ja: Uf, ‘ajde dobro. Gornja strelica je da usmeriš zmiju gore, leva za levo, desna za desno a donja za dole. Cilj je da pojedeš te voćkice. Shvataš?
Devetogodišnjak: Aha. A zašto zmija jede voće?
Ja: Zato što je takva igrica.
Devetogodišnjak: A zašto je takva igrica?
Ja: Jer su je tako napravili.
Devetogodišnjak: A zašto su je tako napravili?
Ja: Jer im se tako svidelo.
Devetogodišnjak: A zašto im se tako svidelo?
Ja: ZBOG SIRA I VOJNE MUZIKE, HAJDE SADA UMUKNI I PRESTANI DA POSTAVLJAŠ GLUPA PITANJA!!!
Devetogodišnjak: Kmeee, mamaaaaaaa!
Profa proziva po datumu
To je onaj slučaj kada profesor da bi dokazao odeljenju kako nije pristrasan pri odabiru žrtve za odgovaranje, pita koji je danas datum ili nešto slično, i proziva mučenika koji je pod tim brojem u dnevniku. E sad pošto su skotovi, kakvi jesu, oni onda pitaju, najčešće redara ili nekog štrebera, da im kažu još neke brojeve, koje zatim sabiraju ili oduzimaju od datuma (po potrebi), a sve to da bi zbudžili broj pod kojim ste Vi zavedeni u dnevniku.
Hemičarka: E, pošto se Joksić stalno žali da njega uvek prozivam prvog, evo brojke nisu pristrasne, ajde redar koji je danas datum?
Joksić (inače br. 8 u dnevniku, prevrće očima)
Štreber: Profesorka, profesorka, danas je 22. Oktobar 2008 nakon rođenja Hristovog.
Profesorka (namrgođena, jer broj je suviše daleko od osmice): Hvala Valentine, ok, a mesec je deseti, znači 22-10 = 12. A jel zna neko koliko tetkica radi u popodnevnoj smeni?
Štreber: Tri tetkice rade u popodnevnoj smeni, profesorka. To su Šemsa Ferhatović, Suzana Iv...
Profesorka (namrgođena, i dalje se broj ne poklapa): Dobro, dobro, ne zanimaju nas imena. Znači imamo 12-3=9. Evo još jedno pitanje, koliko tabli ima u učionici?
Redar: Jedna tabla.
Profesorka (mali kez na vr’ usne, konačno se sve poklopilo): Znači to je 9-1=8. A ko je osam u dnevniku, da vidim........Joksiću, ti si! A posle kažeš da te mrzim, vidiš sasvim slučajno je tako ispalo.
Joksić (u sebi, nije za javnost..): Ok, nije ni bitno.
Profesorka: Evo jedno lako pitanje... hmm... Recimo,... Šta se dobija mešavinom tri-nitro-sulfido-hipermangan-karboksi-toluola i afganistanskog kaučuka?... Šta? Ne znaš?.. Ništa Joksiću, jedinica, to su osnovne stvari.
Moja bivša riba
Zvala se jednostavno, Ivana. I danas se valjda zove tako. Ne znam da l je živa, al pravo da vam kažem, nekako mi puca kurac. Elem, pucanje kurca na stranu, al mi smo se beskrajno voleli. Išli smo u vrtić "Pčelica Maja", ona u srednju, ja u veliku grupu. Ona je nosila roze mašnicu u kosi, a ja plave patofne na nogama. Ona nije znala da kaže slovo r, a ja sam znao da kažem sva slova, pa sam je zezao da izgovara "Riba ribi grize rep" i svaki put je poljubio u nos kad to kaže. Bila je slatka kao lipov kurac....ovaj, lipov med, ili možda bagremov, ne sećam se. Stalno smo blejali zajedno u pesku. Ljuljao sam je na ljuljašci i klackali smo se zajedno. Naučila me da igram lastiš, a ja nju da puca iz pištolja na kapisle. Najviše sam voleo, kad nas vaspitačice pošalju na spavanje, da se iskradem iz svog kreveta, uđem u sobu gde je srednja grupa i uvučem joj se u krevet. Tamo smo otkrivali naša tela. Ona je dodirivala moju pišu, a ja mazio njenu picu. Smejali smo se k'o ludi na brašno i bilo nam je do jaja. Jednom prilikom nas je izvalila vaspitačica i rekla našim roditeljima da smo psihijatrijski slučajevi. Moja mama je plakala, a ćale me pit'o "Jesi jeb'o ti ovu malu" i šmekerski se osmehnuo. Od tad nam nisu dali da se družimo, ali smo se viđali krišom ponekad. I kako je to Miroslav Ilić lepo opisao, jednog dana dok sam se sam vraćao iz vrtiča, video sam da se prokleta kurva krlja s nekim u senci kestena. Tad mi je puk'o film i pucao sam tom pederu u nogu. Pištoljem na kapisle, naravno. Ona je skočila i manirom iskusne latino glumice rekla: "Ovo nije ono što ti misliš, mi smo samo...", ali ja nisam želeo da je slušam. Plakao sam danima i noćima, odbijao sam da jedem poparu. Ispisali su me iz tog vrtića i upisali u "Neven". Tamo sam se navukao na dop i sad vam ovo pišem i verovatno odbrojavam poslednje trenutke mog bednog života bez Ivane. Ivana, I wiil always love you iako si jeftina droca.
Brat Marko iz Toronta
Ваш брат од тетке или стрине којег су ветрови судбине одредили да се роди у големом и далеком граду Торонту. Његови родитељи су најчешће дијаспора која је тешка срца, са сузом у оку морала да побегне из казамата који је била Титова Југославија/ Слобина Југославија/ Оно са Црногорцима што није била Југославија/ Србије тражећи бољи и лепши живот међу пријатељским Канађанима. Одрастао у вишекултурном друштву где није битно ко је шта док је год Канађанин, није био у прилици да се превише упозна са својом земљом порекла и језиком осим онога што га је научила мама/ тата/ локално удружење дијаспоре "Титова ћела" / покрет српских четника "Торонто- Флет маунтин". Можда га никада нисте упозанали, али су вас ваши родитељи упорно упозоравали да будете добри према њему, јер, хеј, он живи у Канади!
- Здраво, Марко! Како си?
- Здраво, Желимир! Ја се зовувам Марк. Какоу си?
- Чек', човече, зар се не зовеш Марко?
- Ноу, не, такоу ме зове мом и тата! За све друго Марк!
- Па лепо..а где си учио језик? Није претерано лош, па рекох да питам ( Јес, није лош, ово ни комшија Бранко не лупа када је пијан)..
- Хвало! Научила ме је друг Стипе, пријатељ од пернтз! Он доброу прича србоу-хрватско!
- Је, је, србоу-хрватско..него, Марко, јуначино, а чиме се ти бавиш у Торонту, осим што студираш?
- Па, ја сам такође и геј рајц ективист, свирам гитару, волим да се клајм по планин и члан сам групо југословенско брадрхуд и дејтујем са мојом девојка Тахира Фљамури..
- Чек, чек, шта си рекао?
- Геј рајц сам ективист?
- Не, не, оно друго?
- Свирам гитара?
- Знао сам да си Канађанин!! Марш од мене!
