Oduvijek je poznaješ.
U početku, dok si bio osnovna, ne lično, iz viđenja samo, jer je stalno bila negdje tu, u blizini. Da, u blizini, to sada znaš, onda nisi, jer te nije zanimalo. Zanimala te je sisata Mica iz 8 b, prva drkanja su protekla s njom u mislima. Ona je i dalje bila tu, u blizini. Ponekad si, slučajno, hvatao njen pogled na sebi, brzo je okretala glavu, skrivajući ga. Nije te bilo briga.
Kasnije, u srednjoj, ste se i upoznali. Slučajno, u kafiću, preko nekih zajedničkih prijateljica. A možda je i Mica bila tu negdje, pa si prifur'o prijateljicama, ne bi li ti se Mica obratila.
Pružio si joj ruku, rekao svoje ime, njeno ili nisi čuo, ili si odmah zaboravio. Kao da je bitno.
Poslije, kad si je sretao na ulici, pozdravljala te je, ti nekad pozdraviš, nekad i ne. Kao da je bitno.
Kasnije, upis'o si fakultet, rjeđe si je sretao, a možda i nije bilo tako rijetko, ali nisi primjećivao to. Brucošijada, žurke, rođendani, pičke materine, ko bi je i primjetio?!
Na jednom rođendanu je i ona bila tu. Ti si naroljan muv'o sve oko sebe, pa si slučajno i na nju naletio. Nije te odbila kao ostale. Ljubili ste se i bilo ti je lijepo. To si shvatio sutradan, kad si se uspio sjetiti. Nisi bio nešto hepi, ali šta fali, neka je, malo ćemo se zezati i svako sebi.
Tako je i bilo. Tri - četiri mjeseca i raskinuo si. Bilo ti je dobro, ali ona nije ta koju si tražio. Bila je nekako neobična, kao da živi u nekom drugom vremenu, a to nisi želio. Nije ništa rekla kad si raskinuo. Samo se nasmješila i otišla.
Vrijeme je prolazilo, nizale su se propale veze, a i ona je počela padati na pamet sve češće. Jednom si je nazvao da se vidite, popijete kafu, prihvatila je. Pričali ste o svemu, smijali se, bilo ti je super. Kad si je otpratio kući, još dugo ste stajali ispred i pričali. Sati su prolazili u trenu. Poljubio si je, kratko i šturo, jer ona nije ta koju tražiš i otišao. Opet se nasmiješila i opet ništa nije rekla.
Povremeno viđanje se nastavilo, nikad nije rekla neću. Nerviralo te je to, pitao si se gdje joj je ponos, pitao si i nju jednom. Opet se samo nasmiješila, kao i prije, polutužno, polusjetno. Ništa rekla nije.
Mrzio si taj osmjeh. Mrzio si to što ti je samo sa njom bilo lijepo, što si samo njoj mogao sve reći, biti iskren do kraja, a znati da te neće osuđivati, još će ti olakšati, nasmijati te malo... Da, mogla je sve. Uvijek je znala reći onu golu istinu, zbog koje si noću ostajao budan razmišljajući. Ali ne, ona nije ta koju si tražio. Ideš dalje.
Jednom si je zvao. Nije se javila. Poslao poruku. Nije odgovorila. Nisi to uzimao ozbiljno, mislio si da je ljuta i da će je proći. Dani su prolazili, ali ništa, ni poruke. Zvao si opet, ništa.
Šetao si kroz grad i razmišljao o njoj. Čuo si trube automobila i živcirao se. Ko se to jebeno ženi i što koji kurac trube debili?! Pogledao si u jedan auto i vidio nju. U bijelom. Ugledala je i ona tebe. Osmjehnula se isto onako, kao prije. Polutužno i polusjetno. Sad si shvatio da je voliš. Sad znaš da si u svima samo nju tražio, sad znaš da je sve bilo i da će biti sivo bez nje, sad znaš šta je onaj osmjeh govorio.

Zvanje koje na kraju studija nosi većina bivših mladih entuzijasta koji su poneti iluzijama o sebi i svetu upisavali fakultete za diplomirane kurčeve naivno verujući da će postati nešto drugo. Zajednički imenitelj za sve one koji su upisali razne književnosti, antropologije, fagote, konzervacije, filozofije, vajarstva, etnologije i istorije umetnosti u Srbiji. Mladom entuzijasti, budućem diplomiranom kurcu sa gomilama nepraktičnog i beskorisnog znanja, već na sredini školovanja postane jasno da nema ništa od iluzije da je on izabrani i da će pomerati svetske okvire svojim nadzemaljskim idejama i talentima i da se čovečanstvo neće usrati od sreće što se baš on rodio. Nakon ove spoznaje, postepeno i gradacijski, entuzijazam naivnog junoše počinje da se kruni, a najniži nivo dostiže u trenutku u kom na papiru ugleda sopstveno, krasnopisom ispisano, ime. Ovo je idealan trenutak da mali veseljak nauči i drugu najvažniju lekciju o starom govedu životu-nešto mora i da se jede. Jebiga. Svestan neupotrebljivosti talenata i znanja koje poseduje, konačno mu se, nakon godina potiskivanja, jasno javlja pitanje: I? Šta sad? U tom, presudnom trenutku, nekolicina srećnika uspe da ostvari srpski vekovni ideal: plata iz budžeta-osmica-sindikat-topli obrok. Drugi deo se najčešće odlučuje za prekvalifikaciju i postaje, šta god: radnik na trafici, menadžer, majka, monter PVC stolarije ili Srbin na kruzeru na primer. Treći se odluče za kompromis: uzmi Klimte štafelaj u ruke, put pod noge pa lepo u Buljaricama crtaj portrete debele dece ili pejzaže sa ovcama pokraj Morave pored tezge sa američkim krofnicama i kostimiranog Sunđer Boba koji ti je možda i kolega samo ga ne prepoznaješ. A oni četvrti, najžilaviji, ostaju beskompromisni i dosledni velikom Sebi pa hrabro odlučuju da nastave da žive kod roditelja, sede u zaprloženoj sobi sa krdžom među prstima, veltšmercom u guzici i šalju sonete na pesničke konkurse gde nagradu neće osvojiti oni nego Matija Bećković. Ponovo.

Najpoznatiji srpski izum, koji je do tada nezanimljivim, regionalnim, dosadnim i sitnim ratovima, dao šansu da budu u biblijskim razmerama katastrofalni.

Izumeo ga je mladi srpski student-inovator Gavrilo Princip 28. juna 1914 u Sarajevu.

Bolje dve godine duze student, nego dve godine duze penzioner.

Ono što Ami Džejms koristi za svaku epizodu Majami inka: