Ovo je loš otac/majka
Nepravedna osuda roditelja od strane čoveka koji nema malu decu. Umesto da komentarišemo "Kako su ovo loši roditelji!", trebalo bi da se pitamo "Šta je ovo zlo derište uradilo ovoj jadnoj gospođi/gospodinu? Želeo bih da mogu da pomognem!"
2006 godina. Restoran Adrijana, Novi Sad. Intimna večera za dan zaljubljenih izmedju mene i devojke. Za stolom pored nas sede majka i dete. Dete jede picu.
Dete: Mama zašto su ovde tanjiri beli, a kod nas kući su crni?
Majka: Ajde začepi i jedi tu picu!
Ja: Ovo je loša majka. Kako može tako prema detetu?!
------------------------------------------------------------------------------------------------------
2011 godina. Sedim u sobi sa ćerkom. Ćerka jede picu. Ja čitam novine.
Ćerka: Tata, je l' možemo napolje da se igramo?
Ja: Ne možemo dete. Pada kiša.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što se voda nakupila u oblaku, pa mora da ponovo padne na zemlju.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što to tako ide u krug. Prvo voda sa zemlje ispari pod uticajem sunčevih zraka, nakupi se u oblacima, i onda jednostavno mora da padne na zemlju.
Ćerka: A zašto?
Ja: Pa to je sve što znam.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što sam glup. Eto.
Ćerka: A zašto?
Ja: Pa nisam puno pratio nastavu u školi.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što sam non-stop bio naduvan. I pijan.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što su svi to radili. I zato što sam samo tako imao hrabrosti da pridjem ženskoj osobi a da nije totalni gabor.
Ćerka: A zašto?
Ja: Zato što me roditelji nisu vaspitali da imam dovoljno samopouzdanja.
.
.
.
(sat vremena kasnije)
.
.
.
Ćerka: A zašto?
Ja: Pa zato što je dobro dobro, a loše je loše. I postoji neka sila, neka magma. Što bi rekao Balašević, neko to od gore vidi sve. A ko zna šta je na kraju istina.
Ćerka: A zašto?
Ja: Ma ajde začepi gubicu i jedi tu picu!
Višak godina, manjak ambicija (Razvojni put vunderkinda)
Ona je mala plavooka pametnica. Čita enciklopedije i to ne one dečije, ilustrovane, već one prave, od po nekoliko kilograma, za odrasle. Stalni je gost "Kefalice". Jasno je da će postati doktorka, boriće se protiv bolesti i nedaća koje su zadesile zemlje trećeg sveta. Sve to dok na klaviru komponuje himne dece iz Čada i Gvineje Bisao, igrajući balet poput Isidore Dankan, a reketom zamahuje kao Žistin Enan, dok po malenom stasu podseća na Anu Kurnjikovu. Roditelji komšijskoj deci već uveliko nabijaju komplekse kakvo čudo od deteta su stvorili.
Eto ga i prvo razočarenje! Umesto nje, na takmičenje iz matematike otići će ćorava Milena, jer je Milenina mama učiteljici donela neku kutiju u ukrasnom papiru, obmotanu belom mašnom. Plavooka pametnica, pogođena nepravdom, odustaje od svog sna. Reket je zamenila tastaturom, a baletanke ermaksom! Roditelji i dalje svoje plavooko čudo dižu u nebesa. Mala je pričljiva, ne zaklapa usta ni kad spava, sigurno će biti dobra advokatica. To je to, upisaće prava! Palata pravde premali je zalogaj za nju, jedino Strazbur je dovoljno dobar za njene apetite, misli se majka koja je takođe bila čudo od deteta, ali je zapela kod "rimskog", alavo trljajući dlanove na sve milione koje će njeno čedo zgrnuti svojom pametnom glavicom.
Stigli su i viši razredi osnovne škole, mala pravnica podseća na "Plavušu sa Harvadra". Umesto crnog tuša za likovno kupila je crni ajlajner, ne bi li se što više dopala onom osmaku sa papagajskim kopačkama, inače budućem Ronaldu. Pao je i prvi poljubac, a Vikipedija je odavno zamenjena Skajpom... umesto mikroskopa, za rođendan želi veb kameru.
Približio se prijemni za srednju školu, dežurne gluperde prezasićene pričama o njenom visočanstvu, greju stolicu da jednom za svagda speru ljagu sa svog imena koju su nabili kako njeni, tako i njihovi roditelji. A ona, ona greje "Ronaldovo" krilo, jer ipak je ona čudo kakvo svet nije video. Ona ne mora da uči jer još dok je bila u obliku jednog spermatozoida i jajne ćelije, primljena je u Mensu... njen embrion je već govorio da će postati nobelovka jednog dana.
Trenutak istine i rangiranje za srednju školu. Samouvereno korača ka spisku gde će pored svog imena ugledati "Treća beogradska gimnazija", jer svaka druga škola je za pičke i nižu klasu. Šok i fijasko! Držeći za ruke Ronalda koji je u šesnaest godina već pustio trbuh, pronalazi pored svog imena "Drvno-prerađivačku školu". Nema veze, idemo dalje. Majka je već sklepala priču kako to i jeste želja i cilj! Postaće svetski čuvena dizajnerka nameštaja jednog dana, evo, već je traže iz Ikee.
Srednja škola i zaključak da je fakultet kod nas čisto gubljenje vremena. Ronaldu su nudili višemilionski ugovor u Ajaksu, ali šta će on u Holandiji?! Ostaje u majci Srbiji i IMR-u, to je pravi klub za njega, koji bez njega ne može, a zbog izrazitog lokalpatriotizma rešen je da mu pomogne. Ronaldo je našao novu, još mlađu pametnicu! Zanat, to je danas na ceni... ćorava Milena će se drkati na fakultetu godinama i šta onda?! Ovako odmah imaš posao u rukama. Đuro Salaj, kurs za izradu akrilnih noktića i čupanja malja šećernim voskom i Bog da te vidi! Stisnuće zube i istrpeće matorana da joj otvori još jedan od više miliona kozmetičkih salona u Beogradu, a posle toga će sve ići svojim tokom. Sam svoj gazda! Čad i Gvineju već odavno ne ume da nabode na karti.
Jebi ga, beda udarila, konkurencija prevelika, a muka naterala žene da same čupaju kudravost! Nesuđena lekarka, pravnica, borac za ljudska prava, teniserka, balerina, vajarka i kompozitorka primorana je da potraži komad hleba na drugom mestu.
-Gde si Stano sto godina? Šta rade tvoji? Mala je završila dva fakulteta do sada verujem, ona moja lenčuga još se bakće sa ovim jednim! Zamisli koja je to propalica, obnovio godinu na ovu bedu, ne mogu živa da se nadižem kredita za školarinu... A ova tvoja, sigurno dobila fotelju u nekom ministarstvu, a?
-Khm, ma ne... malo odmara od učenja, radi u Maksiju znaš, privremeno!
-Oho, nisam znala da se preorijentisala na ekonomiju, pa lepo! Gde je, jel u upravi?
-Paa, ne baš, u prodavnici, za kasom, ali to joj je za neko istraživanje!
Prava lepota
Она поред које можеш хиљаду пута да прођеш, површно је погледаш, а да је заправо ни не приметиш.
Она лепота, коју кад приметиш, наставиш још десет корака, укопаш се у месту тридесетак секунди у једном од оних "жју!" момената дубоког усхићења, и потрчиш за њом. Фигуративно.
И после тога све поредиш са њом, и ништа ти више није довољно добро.
Она после које ћеш се чудити како је раније ниси приметио, и како је други не виде.
Филм који ти је пре годину дана био досадан и глуп, а сада јуриш остале филмове истог режисера по руским торентима, пекара поред које готово свакодневно пролазиш а никад ниси крочио у њу, а погачице им дечарапирају, књига коју си као клинац вратио на полицу после четрдесетак прочитаних страница јер ти је била сувише конфузна, а сад си избедачен јер је писац умро пре десет година, песма која ти се вртела у глави, али никад се ниси удубљивао у текст, пријатељство из основне, текст или дефиниција која ти је прекјуче била много геј, а сада се поистовећујеш с њом, девојка коју годинама виђаш у крају, а онда видиш њен осмех који ти толико обузме мисли да не можеш да ходаш и жваћеш жваку у исто време...
