Svi je imamo. Pojavljuje se u raznim bojama, oblicima i veličinama, a u nama budi jaka osećanja. I lepa i ružna. I kamen spoticanja, i pokretačka snaga. Jedno od obeležja po kojem smo prepoznatljivi.
- A stara boljka se leči starim lekom! - Misliš na vino? - Pa ne bi valjda mlekom?!?
Fantomsko osećanje. Dolazi niotkuda svako veče posle 10h, kad studentskoj mukici dođe iz dupeta u glavu da je prošao još jedan dan bez hvatanja za knjigu. Malo prošara po organizmu, ispijenom od kafa, cigareta, alkohola, monitora i želja za seksom, izazove poneki proliv, mučninu i strepnju da će, ako tako nastavi, okinuti godinu. Prolazi nakon višečasovnog spavanja, i sledećeg dana uopšte ne remeti svakodnevne aktivnosti kao što su igranje igrica, zujanje po gradu, po Vukajliji, Fejsu, varenje, gledanje TV-a... Sve do 22h kada se javi ponovo.
Izraz koji opisuje mladost i ljubavni život naših baba i deda čiji smo i mi proizvod. Nijedan deda ti neće otkriti kako se upoznao i zabavljao sa babom. To je tajna. Taj vakuum između begendisanja i svadbe se jednostavno šifrovano zove: "Igrali u kolu jedno do drugog".
Unuk:"Deda kako si se ti zabavljao sa babom?" Deda začuđeno: "Kako, kako!? Prvo se gledali a posle igrala u kolu do mene!" Tišina... Saznanje da je on iz jednog odigranog kola našao ženu svog života poražava. Danas, šezdeset godina kasnije, njegov potomak mora da dubi na glavi sa ružom u ustima u zakupljenom separeu ne bi li ovlaš prešao preko nečijih sisa. A on...On iz jednog običnog fingeringa babine ruke dok je skakao u kolu dobio ženu koja mu pere noge bez pogovora i rađa po petoro dece. E zato njima nije jasno: čemu današnja narkomanija, čemu kasni izlasci, čemu ladan beton. Zato njega i zovu Matori a nas običnom omladinom.
- Tango je tužna misao koja se pleše. - Kolo je vesela igra koja sise trese.
Najčešći flešbek na detinjstvo. Ubedljivo najviše boli od svih batina koje ćeš dobiti u životu. Ako ih ikada i dobiješ. Ne bole samo obrazi, već i klinački ponos, duša. Jer, znaš da si pogrešio, bio kriv ili nevin, ćaletova teška ruka ti ne gine. Trenutak pred udarac, dilemu da li će najzad popustiti i oprostiti, prekida snažan potisak vazduha velikog dlana prema tvom majušnom licu. Ruka samog Boga. Nastaje jaz. Najkraći jaz ikada. U deliću sekunde kroz glavu ti prolaze najkontradiktornije misli ikada: Zašto sam promašio zicer na fizičkom; Da li sam ugasio svetlo u kupatilu; Da li da kažem za četvorku iz matematike; Da li je Maja iz VI 2 provalila da mi se sviđa; DA LI ĆE DA BOLI? Hoće, boleće. Boleće kao sam đavo. I ti to znaš najbolje od svih. Boleće prvo obraz, pa jagodice, usne. Uho. I ono boli. Oči se naglo magle... Gotovo su krvave... Bol te polako preuzima...A ti ćutiš. Nemaš snage ni srca da izustiš bilo šta...Pokušavaš da zadržiš suze za sebe, jer si dečak, muškarac, budući vojnik...Ali ne ide... Osramoćen si. Ponižen. I to pred nekim strancem. I mlađim bratom...Gledaš kevu u predelu brade...Ne možeš u oči nikako...Ćale te je jednostavno u trenutku - Uništio...
Pokret obrvama nagore sa podignutom čašom u ruci, u situaciji kada se nazdravlja sa likom kojeg ne možete da dohvatite ne bi li se kucnuli. Dugačak sto, drugi sto, ili vas pak jebeno mrzi da se dižete i protežete da bi udarili čašu od čašu. Ili flašu, svejedno
Ili mod - Imp, Belzebub, Veliki Brat, onaj koji nadzire sve i guši slobodu govora. Hijena pisane reči. Lešinar misli. Podredjen samo onome ko odredjuje previla po kojima se on rukovodi - adminu.