Bogovska profesija.
Uzmeš kola i privežeš ih za konjsku snagu. Nikako dvije, jer je onda simetrično, a simetrično je lijepo, a kao što rekoh, ovo je bogovska profesija, dakle uzvišena, jebo lijepo. I, kad upojasaš ragu, natovariš kargo, da ti put ima cilj. Potjeraš. Stigneš do grada lakim kasom, radi jutarnje gimnastike. Sunce upeče, i sav se iznojiš. U centru grada, staneš na semafor da čekaš zeleno. To je jedini semafor koji poštuješ. Staneš prvi jer si poslednji došao. Iza tebe, odjednom, isprazni se traka. Zašto? Pa zato jer imaš konja koji ne priznaje zelenu boju i refleks kretanja, a tebe baš bole kurci da mu objašnjavaš. I šta sad? Ko je lud da po ovom žaropeku izlazi iz klimatizovanih golfova četvorki da se svadja sa tobom. Znaju oni tebe, i da ćeš samo da ih uputisš na konja, a njego još niko nije pobijedio u raspravi. Tako da te niko ne dira.
Još krug - dva kroz grad uhvatiš. Ne pretjeruješ, jer imaš i ti obaveza. Mahneš gazdama lokala, prevezeš po kojeg ciganina, pozdraviš pozdraviš policiju dragu, zapališ cigaru duvana. I tjeraš, snojiš se, ozgo sunce, ozdo asfalt, sa muvama, sa pticama, sa psima i mačkama, sa djecom i ciganima, sa rukama lepljivim od smole ili šećera, bez biča, bez djona cipele, tjeraš, tjeraš...
cikanikola93
Tačno, precizno postaviti, sklopiti bez odgovarajućeg alata. Obično pomoću štapa i kanapa.
E sad ću nekako da namikerim zvučnike u auto.
Čovek koji preuveličava.
Osoba koja bi Sizifu promijenila način ishrane, uvela lakši kamen, ali zato znatno više ponavljanja.
Lepa reč.
I gvozdena vrata otvara.
Zaostati u kaskanju.
*Spletom okolnosti i mogućnosti primarno si se našao u Zauberu, Erouzu, Jaguaru... mantra De la Rosa, Frencen. Glavni likovi su u startu korak-dva ispred, jači, namuđeniji, furaju Ferari, Meklaren, beže, a i oće ih pritom. Al' si ti od tvrdog materijala, pa kapiraš... rad, upornost i te munje. Kaskaćeš ok, konkurencija će se zamoriti a i pritom očekuješ da neko sve gleda, pa će biti konačne ravnoteže. I juriš! Ček samo veću lopatu duzmem.
Ali... malo po malo, leđa se gube iz vidokruga. Heh, leđa, shvatiš ironiju... pa da je samo malo drugačije, uživao bi u lepoti dogija, ili pujdao tajkune s vrha, te uzimao njihova mesta a ne bio prvak začelja. Al' ubrzo više ni njih ne vidiš, eto ti sad kljuna bolida u retrovizoru... a najgore što je žgadija zaštićena vrsta, pa je moraš i propustiti. Da. Pravila nalažu propuštanje protivnika u slučaju kruga zaostatka. Do kurca! Izgleda da si izgubio priključak druže! Vozdra!*
- Mnogo pazi sine, visoka škola, grad, sve novo a mi seljaci, nezgodno je... Znam ja te ljude, još iz jenea (JNA) onomad, šesetdruge... Eeeee. Nego samo ti uči i gazi sa tom ekipom iz vrha... Ako izgubiš priključak, gotov si, toneš!
- A da mi tata ipak ne prodajemo kravu?!
Period od dve godine. Vrlo kratak vremenski rok, samo što nije.
Piše se malim početnim slovom i ne treba ga mešati sa političarem
po kome je nazvan, a čije ime se piše velikim početnim slovom.
Odnosi se isključivo na period čekanja na događaje u budućnosti
(nije neophodno da do njih i dođe), ali je zbog čestog ponavljanja
počeo da se koristi i u drugim uslovima.
Olimpijske igre se održavaju svaka dva vučića.
Osnovno obrazovanje traje četiri vučića.
- Jao Mico, otkad se nismo videle, sigurno ima dva i po, tri vučića.
Vidi ti ovog malog, al si porastao...
- Jeste, puni tri i po vučića, sad će u školu.
- I ti računaš u vučićima?
- Pa lakše mi kad kažem koliko imam vučića nego godina, odmah se osećam mlađe.
Jedno isprepadano čeljade, drhtavih ruku, ištipane guzice, ispranih očiju, tamnih podočnjaka a čista, čista, bela krpa skore predaje oko tankog pojasa. Svaki zevzek, krdžalija, badavadžija i džambas baš namerno kroz tu krčmu prođe, a i nema drugde, da se naloče, najede, ispoždriguje svoje pijano postojanje, i isprazni svoje masne upadice na nju, zabode u njeno jastuče duše iskorišćene s obe strane čačkalice ko iskusni akupunkturičar-automehaničar one iglice nehajno, da je izvalja po blatu svojih ubogih rečenica natopljenih žudnjom kad već ne može da je izmasira dlakavom trbušinom negde u mračnom kutku u kratkim trzajima.
A ona, kakva je? Pa, ni neka lepota ni neka ružnoća, prosečno devojče koje ne zna šta ju je snašlo – ona bi naime samo da je puste na miru, neki život, miran, običan - al od tih pogleda tolikih, čežnjivih, od tog masnog duvanskog dima, od muškog znoja koji joj se u međunožje zavlači i štipa to zadremalo slatko oko i šašolji stidljivu međicu, morala je i ona da se raskrupnja da pusti guzove da klapću ko usta šarana na suvom, da mlati sisama (ah devojka je svoje sise klela zar su morale tolike da budu) u hodu nezadržanim, da dobije mučenički izgled ala Mirjana Joković na koji se cede bale muške po pocrnelim stolovima i mešaju sa baricama ostalim od prosipanih pića – psihološki – simbol istečenja u ovom snu.
Eto, premijerno, zarad vernog prikazanja, na trenutak insert iz filma: ona zauzdava izmašnjenu kosu, pramen njen, mrk, jasan, sklanja sa čela dok uzima popijene čaše i nehajno se okreće da čuje drugu porudžbinu – džiber koristi trenutak i povlači joj tkaninu preko grudi još malo na dole, nevešto se brani, ne mož mozak na tri strane; ta njena zbunjenost, rastrzanost, nesreća i onaj pokret ruke koji neuspešno kroti pramen kose za uvo a on se opet vraća i pada nad lice ljuljajući se od pokreta njenog tela, samo još više uspaljuje kočijaše, šegrte, majstore, kovače, rabadžije, terzije, zanatlije; pa i travnički konzul, koji svrati samo tu da uzme kiselu vodu i ratluk za gospođu što napolju pada u nesvest od prizora magareće kurčine, i on, kezi se već zlo i kiselo, jebeš engleske manire, čita se u vazduhu: rastrgnite je, pocepajte je, unizite je, jebite je, cerekajte je – isto kao kad je svetina nekad vikala: raspni je raspni je. Ali ona nije ništa kirva – Pilat umorni reče. Kriva je, žensko je, pičku ima kriva je, kurva je!
Na kraju po difoltu, filmu i pričama koje su uvek iste, namestiće je lokalni mangupi u jednu vetrovitu nedelju – jugo duva s mora - silovaće je nemi retardirani sluga dok se oni pijani smeju, posle će i oni skoro lenjo to da odrade – više nije to to. Ona će se pokupiti bez reči i nikad nikome neće reći. Udaće je uskoro za siromašnog seljaka iz drugoga sela, živće normalno, bez nekih većih trzavica. Žrtva je učinjena, svet može da krene dalje, na neko vreme.
A ostaće pesma skoro bajkovita na neko lepše i srećnije vreme kada se znalo... Šta se znalo?
- Eh kako je to nekad bilo lepo vreme, slušaj stih - ko to pali sveće i po krčmi šeće... Daj još jedan litar... a mi sad živimo po ovim gradovima ko govna...
[*Bila je deo moga života,
Radost i ljutnja,
Posebna nota,
Ona nežna ali i čulna,
K'o ciganski život burna,
Pokatkad nesvesna lepote svoje -
Ah! Kako je lep život udvoje!*]
Ne, nije to bilo koja. To je *ona* žena. Najčešće prva (i prava!) ljubav, ali ne nužno. Ona koja od tebe, tarzana zadriglog, napravi čoveka, sposobnog da misli, oseća, stvara. Da uzmeš olovku u te uljem umazane, grube muške ruke i crno na belo, nespretno preneseš svoje viđenje ljubavi. Sposobna da ubije Bukovskog u tebi. Ona dama iz legende, koja kroti jednoroga.
Za tebe je posebna. Rara avis. Posle nje misliš da nećeš voleti nijednu.
Ipak, i te druge, ''bilo koje'', nekome su *one* žene. Da bar možeš da se setiš setnog majčinog pogleda upućenog ocu, kada si ga kao klinac pitao šta znače ona slova, inicijali na njegovoj mišici... Eh, da si samo svestan koliko je tvoj otac insistirao da ti se sestra zove drugačije, ali majka je bila neumoljiva.
[*Ostali smo drugovi dobri,
I nije da to nisam hteo,
Samo je teško ostati drugar
Osobi čiju sam dušu jeo.*]
Eh, ona moja. Znamo se, na sve moguće načine. Razgovori postaju dosadni, jer završavamo jedno drugom rečenice. Hoće da bude kurac u vezi, jer sam ja kurac u krevetu. Valjda je tako fer.
Dugo me je pripremala za to putovanje, ali ja nisam primećivao, nisam želeo. Iako je to krajnje logičan, maltene filmski rasplet. Jer dođe trenutak kada ulaganje u sebe postane preče i od prve (ili bilo koje) ljubavi. Sada je sa druge strane lopte. Osam sati razlike. Prva mi čestita rođendan, po njihovom vremenu. Prva vidi rađanje sunca. Katkad pomislim da sam jedini Srbin ikada koji je zaista želeo da je Srbija do Tokija. Uz Piksija, naravno. Čujemo se, s vremena na vreme. Šalje mi slike nebodera, hramova i ramen supe. Uskoro će obići Kjoto. Opominjem je, ''donesi mi neku mangu ali sa dobrim crtežom, jer ionako ne znam da čitam te tvoje hijeroglife'', a sve što zaista želim je... da mi donese sebe.
[*Kroz magličast dim cigarete
Vidim njen bledi lik;
Aristokratski bela, kao avet,
Rastapa se i nestaje,
Visoko gore, na tavanici
I dalje,
Sa druge strane sećanja...*]
I tako, prolaze dani... Ljudi me pitaju za nju. Na kućnim sedeljkama i proslavama, uvek puste ''Nije život jedna žena''; svi pogledi ovoga sveta stopljeni u jedan, uprti u moju dušu. Rođa moj, sprdač teški, pevuši ''Moja draga sad je u Japanu'' ...Ali rođo, prošlo je vreme pisama, sad je to mnogo lakše, znaš i sam. I, za kraj, da završim sa Đokom, u stilu:
[*I proturaju priče da sve curice liče kad je čaša pri dnu...
Pa dobro, možda jedna na drugu - ali nikad na nju...*|https://www.youtube.com/watch?v=stoOnBNnoN4]
Definicija napisana za Mariju
Najmajstorskije ime. Svaki iz širokog dijapazona izvedenih nadimaka nedvosmisleno se vezuje za neku od branši majstorisanja ili pukog rmbačenja.
1. Draganče - veseljak i pregaoc. Nijedan posao mu ne pada teško. Voli žene, život i malo popit'.
"Saće to Draganče očas posla."
2. Gane - majstor svog zanata. Kad nešto zajebano treba kvalitetno da se obavi zovete Ganeta. Veliki gurman, il' ne pije ništa il' se leši ko majka.
"Pa što odma ne pozva Ganeta nego zoveš te zevzeke."
3. Gaga - komunikativan i snalažljiv. Manjak majstorskog znanja nadoknađuje sposobnošću da angažuje radnike koji to znanje imaju. Grebe se za Džek i loži na dobra kola.
"Kako te ne mrzi samo, mogo si odma Gagu da zovneš i on bi ti doveo svoje dunđere, klonfere, molere, tapetare, hoblere i ine."
4. Dragan - Vaš stari majstor. I majstor vašeg oca. Pouzdan, pošten i uvek dostupan. Dragan tvrdi da se pivo pije dok je ladno.
"Dragane, sutra krstim sina i treba neko da bude kum pa sam mislio..."
...
Vreme koje Ameri, bar po filmovima, provedu ispred nečijih ulaznih vrata (kuće, ne stana), pre nego odluče da ipak uđu kroz prozor na zadnjoj strani kuće.
Ovde kod nas je malo drugačije.
Ameri:
Džon dolazi do ulaznih vrata. Prilazi zvonu.
DING-DONG
Džon u sebi: "To je to, nema nikog, idem pozadi, ući ću kroz prozor."
Kod nas:
Mile dolazi do Stankove kuće, prilazi zvonu.
TIŠINA
Mile udara pesnicom u vrata više od deset puta: STANKOOOO, JEBEM LI TI LEBAC, OPET TI NE RADI ZVONO!
Stanko: MILANKA, SUNCE TI POLJUBIM, ČUJEŠ LI TI DA MILE NA VRATA! OTVARAJ TAMO, JA SEREM!
Izraz se koristi kada neko želi nešto da uradi bez prethodnog razmišljanja.
- Brate jel' bi je jebo?
- Na keca brate!