Psihologija prezimena
Interesantna pojava koja podrazumeva da se, iz nepoznatih razloga, obraćamo sa poštovanjem i uvažavanjem osobi koja nosi neko fensi ili egzotično prezime, uglavnom stranog porekla. Određena doza uvažavanja ostaje čak i kada otkrijemo da je nosilac prezimena notorna seljačina i nimalo otmeno stvorenje.
Istovremeno se ne oduševljavamo nad nosiocima običnih domaćih prezimena, ako izuzmemo one koji dele prezime neke poznate ličnosti, a skloni smo i da potcenjujemo one sa "glupim" ili "primitivnim" prezimenima, bez obzira na njihovu genijalnost.
- Jel' imaš neku slobodnu drugaricu za mene?
- Imam dve - Hanu Abdurahmani i Kristinu Živadinović.
- Hoću ovu prvu, deluje mi zanimljivije.
- Ta prva je iz Lazarevca, radi u Gradskoj čistoći i ima nausnice. Druga je lepša, studira stomatologiju i ima svoj stan na Vračaru.
- Ne verujem dok ne vidim! Zvuči kao da je obrnuto!
- Koga ćemo da zaposlimo od ove dvojice? Piler ili Kenjalo?
- Definitivno Piler, neću ni da gledam CV-je.
- Ja sam pogledao oba. Piler je mediokritet a Kenjalo magistar, sa dva završena fakulteta. Priča četiri jezika i brani doktorsku disertaciju u oktobru.
- Džabe! Vidi mu prezime! Klijenti bi se upišali od smeha da mu to pročitaju na reveru! Ne dolazi u obzir!
- Ladno smo sinoć čekali dva sata da nam donesu kinesku hranu što smo poručili telefonom. Na kraju su nam doneli nepodgrejano a u pirinču smo našli dlaku.
- Na koje prezime ste poručili?
- Kako na koje? Pa na naše, Petrović.
- Idući put naruči na mamino devojačko, Dačić, pa da vidiš kako će odmah da ti donesu, podgrejano i vrhunski spremljeno, sa sve gratis Koka-Kolom!
Pičke materine sladoledi
То је кад дођеш у посластичарницу да поједеш пет кугли сладоледа, и погубљен у понуди на крају узмеш пет кугли чоколаде.
- Дајте ми... шта вам је ово?
- Бунедо.
- А?
- Бунедо.
- А ово?
- Римеро.
- Ау, ал' је зелен јеботе. А ово?
- Страћатела.
- А шта је сад то?
- Страћатела.
- Аха. А ово љубичасто?
- Галино.
- Е, види, знаш шта, немој ми те пичке материне сладоледе, дај 5 кугли чоколаде.
Poljuljano pouzdanje
Алкохолом натопљен чмељавко који тумара кроз дискотеку, и после 2 године колекционарства сопствених тестиса, коначно прилази објекту из својих снова.
- Ћааааооо, мачко, одакле си?
- Бежи бре сељаку, смрди ти из уста.
Da li bi mi izronio školjku?
Сутоморе.
Спустила се ноћ. Седите сами на плажи, загледани у једва видљиву линију где се море спаја са небом. Њу су преплавила романтична осећања, а тебе потреба да полно општиш. Што пре.
Таман када је рука кренула да са романтике хоризонта причу измести у сфере које су много битније у животу једног адолесцента, у тишини ноћи одјекнула је реченица:
- Драги, да ли би ми изронио једну лепу шкољку?
Е, јебига.
Још недовољно искусан да причу о морској шкољци вешто и неприметно преокренеш у причу о морским краставцима и краставцима уопште, остајеш условљен јебеном шкољком и роњењем. Наравно да си већ поменуо да си врстан пливач и ронилац. Истина је да ниси много одмакао од своје каде, али израњање шкољке ти је сада последња шанса да уђеш у свет одраслих.
- Наравно...
Устајеш са песка и одлучним кораком крећеш у непознато. Ниси ти нека пичкица, да сквасиш ногице до чланака, па до колена, па постепено... ма јок. Стропоштаваш се у море наглавачке, пре тога удахнувши ваздуха колико ниси у последњих сат времена. Додир са хладном водом и нечим получврстим на њеној површини, охрабрио те је мишљу да ћеш можда одмах умрети од инфаркта, да се ипак нећеш давити у мукама.
Но, ипак си некако преживео зарањање. Пошто се шкољке обично налазе на дну, а одмах након преживљавања се мисао вратила на општење и услове, схватио си да је налажење морског дна следећи логичан корак. Међутим, таман што си то схватио, морско дно је пронашло тебе, тачније, твоју аркаду и лакат, те ти, на неки чудан начин, олакшало посао.
Твој крик трајао је само толико, док ниси схватио да вода улази у уста што на крају не изађе на добро, и да је бол ипак паметније поднети затворених уста. Са сланим укусом устима, у мрачном и крававом мору настављаш своју потрагу за шкољком.
Јебаћеш, не звао се ти Ратко.
Пипаш рукама и ногама по дну, али уместо шкољке налазиш морског јежа. Опет крик, и опет море у устима. Пипаш даље, пипаш... док нагон за општењем почиње полако да слаби заједно са нестајањем кисеоника, опет надјачан нагоном за преживљавање, те одлучујеш да изрониш. Узимаш руком са дна неки непознат објекат, можда буде шкољка.
Схваташ да уствари ногама додирујеш дно, и са објектом у руци, крвавом главом и руком, победнички израњаш ка пуном месецу. На површини отвараш уста у потрази за кисеоником, али уместо кисеоника, у уста улази мекани објекат са почетка приче, морски плод Сутомора, и сада си сигуран да не може бити горе, осим ако оно у руци није шкољка.
Излазиш напоље из мора, тетураш се ка девојци која чека шкољку. Из аркаде лије крв и слива се по телу. Масу из уста си успео да испљунеш, остало је само мало браонског око уста, и пола морског јежа у десном табану.
- Јао... јеси ли добро?!
- Бојим се да нисам нашао шкољку...
- Ух, крвариш!
- Ма ништа, мало сам закачио неки каменчић...
- Јаоооо, па ти си и говно неко пронашао...
- Пронашао сам и ово...
- Морски краставац, видим.
- Личило је на шкољку.
- Јој... ево ти марамицу, среди се, а ми се видимо сутра, ја морам рано устати...
Srbi u crtanim filmovima
Uvidećete da sledećenavedeni, dobro nam poznati crtani likovi, imaju dosta potencijala da budu okarakterisani kao žitelji jednog dela naše zemlje. No, krenimo:
Pera Ždera:
- Lala, iz Zrenjanina ili njegove malo šire okoline. Ovaj okruglasti gurman koji voli dobro da pojede, je jednom rečju prava ladovina. Jebe mu se za sve živo, a autonomija ga zanima onoliko koliko može da se namaže na hleb - ni malo. Ko će, uostalom, misliti na to pored kobasicijade, pasuljijade, dana vina i piva..
Gargamel:
- beogradaski sredovečni penzioner. Muka ga je naterala na preživljavanje na visokom spratu stare zgrade na Konjarniku, koja već svojim izgledom i starošću podseća na zamak. Devedesetih je oćelavio i zastranio jer firma mu je završila pod stečajem, žena i deca su ga napustili i ima još samo mačku, ne jer je voli već jer uživa da je maltretira. Komšije ga izbegavaju, deca zajebavaju, a on vreme provodi na špijunci, tonući u još veće ludilo. Ponekad se iznenada prodere u hodniku verujući da je čarobnjak i urlajući na aktuelne vlasti koje su mu sve oduzele. Od petnaestog do prvog u mesecu vija mala bića ispod ormana, kreveta i frižidera, kako bi uhvatio nešto čime će se prehraniti.
Čarli Braun:
- Depresivni klinac iz Subotice. Nema reku što ga ubija u pojam, ima psa koji ga ne sluša - što ga dovodi do ludila, a dane provodi u školi i viseći sa drugarima, od kojih je svako počeo da zastranjuje u nekom svom pravcu. Prerano gubi kosu jer ne vidi svoju budućnost u ovom gradu, medju ljudima, priča sam sa sobom kadgod je u prilici i polako zalazi u neku svoju depresivnu krajnost..
Barni Gambl:
- lokalni alkoholičar neutvrdjenog porekla - tvrdi se da je Vrbašanin, završio na ulici kao tehnološki višak karneksa, mada svojataju ga i Niš, Pirot, Šabac, Sremska Mitrovica..Životari od socijale ižicanja po kafanama, često je vidjen ispred prodavnica i dragstora gde drži govore o politici, reprezentaciji, kataklizmama i tome kako mu je glupavi drugar iz klupe oteo posao.
Kenny:
- siromašak, živi i ide u školu u malom šumadijskom mestu. Doselio se sa porodicom iz Pirota koja je došla trbuhom za kruhom, pa ga zbog naglaska većina žitelja ne razume.
Bole (generalova radnja):
- Apatinac, ljudina. Voli pojesti i popiti, tišti ga nepravda, i karakteriše ga blaga i vedra narav iako deluje kao rmpalija - ubica. Konstitucija navodi na zaključak da su mu se dede u Apatin doselile iz Like.
Djole Proleće:
- blago orijentisani četnik iz Čačka, nekada udarnički radnik koji je crnčio po radnim akcijama, sada je gradjevinski fizikalac koji zagovara povratak kralja i teoriju da ova zima proći mora.
Klinci iz "Negde daleko u zemlji snova":
- siromašna deca sa Kosmeta, na koju je vlada Srbije odavno zaboravila. Ne nadaju se više ničijoj pomoći. Žive sa samohranom majkom, a otac im je nestao"99. Jedina radost im je prolazak pored albanske poslastičarnice, gde im starina Bekim ponekad da kuglu sladoleda od čokolade u kornetu.
Onaj svirac iz Asteriksa i Obeliksa:
- šiljokuran, nakrivo samonabedjen da je izvanredan muzički talennat i da će završiti u grand produkciji kako bi ostvario svoj san. Na svadbama i slavljima gde ga plaćaju da nastupi ga popnu na drvo i vežu mu usta kako ne bi kvario dalji ugodjaj.
Ptica trkačica:
- stanovnik iriškog venca, koji obučen u šareni triko beži ispred kola, autobusa i kamiona. Pitanje je kada će ga kamiondžija Pera iz kompanije Kojot&co pregaziti dok kao muva bez glave strmoglavo krivuda niz venac.
Pederi
Buljaši.
To su oni što im se ne digne na žensko nego na mesara ili stolara.
Muškarci što se šnjufaju u uši.
U društvu se prepoznaju tako što nose šal oko vrata i upasan u gaće.
Dobro podnose alkohol i vesele su prirode. Miris im je važan.
Upoznao sam jednog pre neko veče. Ljigavi čistunac, mirišljava papuča, ispeglana košuljica, veseo pogled, ženski jezik, znači ono, sve najgore.
I jebote pričamo mi i pijemo dunju, a ja sve gledam kako da ga nabodem mamicu mu onu seljačku i pijemo mi, al' jebote dobro pije, prati on mene, kako koju radžu eksiramo ja zahuhćem kao medved, a on izbaci nekakav ženskasti visoki zvuk, kapiram da ga to radi, al boli me kurac i tako se ja, da ne grešim dušu, moram da priznam, fino zargejem. Nisam bio pijan, daleko od toga da sam se uletvio, ali posle sedam dunja ovaj peškirić se odlično držao, mamicu mu njegovu neotesanu.
Elem, nešto smo pričali, neki vic, a zamislite samo kakav vic može da priča jedna seka, neki kurac o dve devojke koje otišle u šoping pa nešto upadnu u raspravu sa prodavačicom oko visine nekih štikli, nemam pojma, bole me kurac, koja je poenta, al' sam se smejao, majke mi nešto mi bilo smešno, bole me kurac, valjda kako ovaj govnar priča ko moja pokojna strina Anastazija pa mi navrle i emocije i sve, a pa poenta cele priče je da je taj fegetlić iz unutrašnjeg džepa svog ultrauskog prsluka izvadio nekakav kurac, kaže "šnjuf".
Nisam ja od prekosutra, bole me kurac, kažem ja njemu da to nije šnjuf nego da je šnjuf kad pričaš nešto što nema mnogo veze, skoro kao "zbljuv".
On meni na to ležerno spusti šaku na koleno i kaže da se opustim, da je ovo najbolji šnjuf ikada. Naime, po njemu je šnjuf nekakav kurac koji se sipa u uši, neka pederska stvar, al' sam tolko bio veseo nešto, dal je od one dunje ili piva ili atmosfere, proradi mi želja i bloe me brige, zbljuvnem ja taj šnjuf u kurac u uši.
I jebote da vidite vi te komedije, čovek od šljufa stvarno pozbljunjavi, kako smo srali ko navijeni, bole me dupe, on, mamicu mu inkulinsku i ja, cimala me riba ja joj se nisam javio, bole me dupe baš da joj se javljam, jebote kolko je dobro.
E i tako priča ima poentu, a ona je da sam se probudio u nekom redom krevetu i shvatio da nešto ne miriše na dobro. Bio sam siguran da nikada neću koristiti šnjuf, ali sam po zbljuvljenoj jastučnici znao da sam jebo jednog koji koristi.
Sve u svemu, bole me dupe, nije loše, bole me kurac baš.
Hvatanje na patetiku
Jedna od mizernih formi ljudskog ponašanja.
Taktika kojoj pribegavaju oni ljudi koji nisu dovoljno pametni da ubede druge da su u pravu, ne umeju dovoljno dobro da lažu kada nisu u pravu i nisu dovoljno omiljeni da bi im neko drage volje učinio nekakvu uslugu.
Onda im preostaje samo da patetišu i igraju na kartu sažaljenja u nadi da će se neko upecati.
- Jel' se ti to spremaš za napolje?
- Upravo izlazim, idem u bioskop sa drugaricama.
- Eno ti 200 dinara na komodi, kupi mi Lucky Strike pre nego što odeš.
- Stvarno nemam vremena. Žurim, već kasnim. Kupi sama, trafika ti je ispred nosa.
- Dobro, ne moraš kad nećeš. Vidim ja, baš tebe briga za majku. Samo na sebe misliš. Da sutra umrem ne bih ti nedostajala, imala bi više vremena za drugarice. A mene ko šiša, nikome nisam bitna. Ni za osmi mart mi nisi ništa kupila a rođendan si mi čestitala samo zato što je istog dana rođen Džastin Biber pa si zbog njega zapamtila ...
- Dobro je! Prestani! Idem da ti kupim, samo me poštedi te patetike!
- Miro, objasni kolegama zašto si uzela kancelarijski monior i odnela ga kući.
- Nisam to uradila.
- Bogami jesi.
- Ne, nisam.
- Postoji snimak. Instalirali smo kameru kod prozora i snimili te kako čupaš kablove, uzimaš monitor i guraš ga u neku torbetinu.
- Sram vas bilo, kako možete da me napadate? Znate li da ja imam bolesnu decu?
- Dobro, dobro, izvini! Možda je greška, pogledaćemo snimak još jednom.
(...)
- I što joj nisi dao otkaz?
- Pa reče da ima bolesnu decu.
- Ne, nema. Sin joj je prehlađen a ćerka je slomila ruku ali to nije ništa. Čisto da znaš, krade šta stigne, odnela je i štampač pre par meseci a nestali su i osveživači.
- Hoćeš da raskinemo? Zbog čega i zašto baš danas? Danas nam je dva meseca od kako smo se smuvali! Zašto mene uvek svi ostavljaju? To je sigurno zato što sam niska i imam strije. Ili zato što imam veliki nos. I u osnovnoj su me zezali zbog nosa. A u srednjoj su me zezali zbog debelih nogu. No dobro, ne mogu da te teram na silu da budemo zajedno. Samo te molim da dođeš mom tati na sahranu, umro je juče. Baš sam htela da ti javim kad si rekao da raskidamo. Eto, on je umro, ti me ostavljaš, sad sam sasvim sama ...
Autorski udžbenik univerzitetskog profesora
Круна каријере сваког академског радника, његова лична Библија, врхунац његовог знања који осликава вишегодишњи рад и труд. Истовремено представља његов лични допринос томе да га све колеге и хиљаде студената замрзе за сва времена.
Суштина је у томе да редовни професор, који је прошао сва могућа и немогућа усавршавања, тренигне и стручне семинаре у једном тренутку доноси одлуку да напише сопствени уџбеник, уместо да преведе страни или настави да користи уџбеник одавно преминулог колеге.
Тим уџбеником планира да ућутка све завидне колеге које причају да је средио докторат преко странке, да натера распуштену студентарију да изговара његово цењено име са дужним страхопоштовањем, да наведе бившу жену да исече вене јер га је оставила и оптужила да је способан једино да паламуди о тој старој књизи коју зна напамет.
О његовом уџбенику има годинама да се распреда у свим академским круговима. Не може он да напише обичну књижицу од 200-300 страна, као што је то урадио његов колега који предаје на факултету у Косовској Митровици. Ипак је он велики дрмр, експерт у својој области, гостујући професор на више страних универзитета - све то мора да буде кристално јасно када се отворе корице.
Уџбеник мора бити толико добар да се због њега посвађа на крв и на нож са завидном колегиницом са предмета која пак тврди да је њено штиво квалитетније и лакше за интерпретацију. Због тог уџбеника ће јој ударити шамар на сред колегијума, пред свима обрисати дупе сликовницом коју она назива својим делом и одлучно одбити да је појебе када му то следећи пут затражи. Нетрпељивост ће пренети и на децу којима ће забранити да икада проговоре реч са њеном децом. Његово дело је тога вредно!
Будући да нема услове да измисли рупу на саксији и открије нешто ново, преостаје му једино увођење терминологије коју још нико није употребио и невероватних метафора које му падају на ум у тренуцима највеће инспирације.
Тешко јесте али уџбеник мора имати исту особину коју аутор проналази у себи - врхунску ненадјебивост.
Стратегија је најмаркантнији део персоналности предузећа. За предузеће стратегија је исто што и за морепловца звезде на небеском своду. Ово се нарочито може објаснити када се погледа кјустомизација, костјумизација и кјустомеризација производа датог предузећа.
Ček' da promenim pozu
Једина акција која преостаје у одређеном српском дијалогу, у случају жестоке психичке јебачине.
Јел'-ти-то-мене-јебеш? лепо упаковано, са културом. Па, чекај позу да променим, бар да ми удобно буде док ми пенетрираш по психи.
A: Е 'де си Банѕов. Е тебра, паре добијаш за који дан, брате, није до мене. Знаш брате да ја нисам такав човек, знатчи, сплет околности, ситуација врло зајеб...
Б: Чек', чек', само час.
A: Аха?
Б: Променио сам позу, ај' цепај.
A: Хм... А?
Б: Па не брате, да се наместим да ме не нажуља док стоички пенетрираш у мене. Очистио сам главу од мисли да и тебе не жуља, удри сад.
