Svemir
Ogroman prostor oko nas i naše loptaste naseobine koji nas uči tome koliko smo mali. I kako mu bivamo sve bliži, sve smo više svjesni te istine. Popnem se na vrh svog solitera, i dok vjetar udiše život mom šalu gledam dolje, u ljude, kako hodaju, trče, dišu i žive, svaki sa svojom pričom, stižem do njih milimetarskim pomakom zenice oka, shvatajući koliko su nebitni sa ove visine. Ili kada helikopterom krstarim visoko iznad krovova, lišen ograničenosti asfalta, ivičnjaka, semafora i pješaka, nipodništavajući male ljudske zakone, kao što je saobraćajni, sva glava mi se pretvori u misao o tome koliko su naši sistemi i pravilnici majušni, mikrobni, sa ove tačke gledišta visoko među oblacima... Zatim taj slučaj turističkog puta u svemir, ravno u centar zbivanja, među zvijezde. Zemlja je izgledala kao sve manja lopta, dok nije postala tačka, ne značajnija od ostalih udaljenih oblika postojanja. Kasnije sam izgubio pojam o njenom položaju, sve su mi odavde bile iste...
Po povratku iz svemira, ponovo sam se popeo na vrh jednog od svojih solitera, i popišao se po sirotinji.
