Vreme je novac
Izreka koju, osim taksista, veoma često koriste i konobari.
- Alo, care, pa ti si sabrao datum sa računom.
- I vreme je novac, gospodine.
Utisci nedelje
Obezličeni društveni škart već u potpunosti naviknut na svakodnevno, višedecenijsko samostalno ili nametnuto šopanje govnima, koji napokon prihvata činjenicu da se nakon svakog petog oktobra mora probuditi šestog i sedmog, pa i fizički počinje da poprima izgled skupa depresivnih, iznurenih eksperimentalnih pacova. Ljudi koji su postali nezanimljivi svima, pa i sebi i koji osim što koriste priliku da kao dokaz bunta svake četvrte godine nacrtaju kitu na glasačkom listiću, uglavnom ćute, kada ne sudeluju u televizijskim emisijama različitog tipa i koncepcije. Tu, osim što posredno mogu imati uticaja na razvoj karijera pojava koje poseduju raznovrsne talente, pa koriste priliku da žongliraju, gutaju vatru, prže jaja na čelu, sviraju harmoniku, bivaju latino Cigani kepeci ili proterani Srbi sa Kosova na bini, utisci nedelje mogu učestvovati i u ozbiljnijim programima, bilo kao deo statističke pite odlučivši se za prikladan „da, možda ili ne“ odgovor u zavisnosti od postavljenog pitanja, ili kao publika koja tapše nakon svake duhovite opaske obrazovanog i pristojnog sveta sa televizije. Međutim, jedinstvenu priliku za individualni nastup i pripadajućih petnaest minuta slave mogu doživeti jedino uz mestimične izlete inspiracije u kojima dopuštaju sebi da iskoče iz zadatog šablona i privuku pažnju prigodnim performansom: valjajući se po Nemanjinoj, odsecajući prste, bacajući se kroz prozor uz objašnjenje deci da se voze niz tobogan, dobijajući galopirajući tumor u redu za zakazivanje skenera, ili sepsu-što da ne, dok zdravstveni radnici kartaju šaha. Ovakvim hrabrim činom svaki pojedinačni utisak dobija priliku da postane istinski junak televizije i bar na trenutak zanimljiviji i svrsishodniji od gorućih tema koje su trenutno na dnevnom redu proteklih dvadeset godina: Svetislav Basara vs Vuk Karadžić, Nataša Miljković vs depeša iz pankreasa Dobrice Ćosića, Đorđe Vukadinović vs Milka Forcan, prosperitet Srbije vs SPC, Slobodan Antonić vs svi ostali i drugo.
Proizvoljni Radovan prikupivši svu potrebnu dokumentaciju, između ostalog, sve izvode, upute, dokaze o stečajnom postupku, nacionalizovanoj imovini i udelu u akcijama, izveštaje specijaliste, dedine, očeve, svoje i unukove spomenice iz rata, overene fotokopije, podatke iz katastra i papirić sa tezama kojima će se voditi tokom nastupajućeg izlaganja, čeka na vezi da se uključi u program i jebe majku za sve od pedeset prve na ovamo. Svima. Napetost raste, znoje se dlanovi, režija prebacuje vezu, konačno se javlja prilika da se i sa one strane začuje sopstveni glas:
-DOBRO VEČE RADOVAN KRAJ TELEFONA SAMO JA DA PITAM
To je to. Iskorišćena je prilika za obećanih petnaest minuta slave nakon koje i samom Radovanu postaje jasno da osim što viče, izaziva mikrofoniju i što se zna da bi nastavio da lupeta, totalno remeti zamišljenu koncepciju emisije. Nadalje, trebalo bi da uvaži činjenicu da nikada ne može biti kul kao Ljiljana Smajlović, pa bi bilo dobro da učini svima uslugu, nastavi da gura kamen koji mu je dodeljen, bude strpljiv, prati program, pa možda tako i dobije priliku da se konačno kulturno dekontaminira.
Barska mušica
Zadnji vezni šank linije. Vezivno tkivo koje od prčvare pravi kafanu, od bircuza bistro, od lokala sa šankom i stolovima mesto koje ima dušu - ona, a ne neka druga. Nije to zanimanje, ili profesija, ili nadimak - to je status.
Znaju da budu i čovek, i žena, ali ređe. Odavno su ušli u popis inventara svog omiljenog bara. Stolica, ili čaša i pepeljara mogu da fale, ali barske mušice ne - uvek su tu. Konobar i ne pita, nego nosi. Često imaju i svoju teku u kojoj su stotine recki neplaćenih pića. Ipak, ko je sad taj gazda da postavlja pitanje kad je on šesti vlasnik u poslednijh 20 godina, a barska mušica pamti vreme dok se zidao lokal. Voli da popije, ali ne uvek. Za partiju domina je tu, šah, karte, samo reci.
Krenuo je jednog dana kao student možda u biblioteku, i navratio. Otad, svakog dana je išao u biblioteku i navraćao, sve dok nije prestao da ide u biblioteku i dolazio samo na svoje omiljeno mesto. Posle mu je bibliotekar donosio knjige tamo...
Sedi gospodin je sedio za šankom. Ispred njega je bila čašica vinjaka, rubinovog! Glatke sveže obrijane brade, ali naboranog lica, sa tamnosivim perfektno čistim odelom ispod kojeg se nazirala blistavo bela košulja, očiju uperenih u ugao šanka, oštrim pogledom je cenio da li se ivica oštetila tamo u ćošku - juče nije bilo tako.
- Piće od gospodina za vas.
- Kog gospodina?
- Onog tamo za stolom.
Uzeo je svoj vinjak i nazdravio. Čovek je ustao od svog stola i zauzeo mesto pored sedog gospodina.
- Izvinite, već par dana dolazim ovde i svaki dan ste tu. Da niste možda vlasnik?
- Ha, ha...ne, ali upoznao sam ih nekoliko u zadnje četiri decenije.
- Dugo dolazite ovde.
- Prilično.
- Mora da ste štošta doživeli ovde.
- Kad bih ti pričao, ne bi mi verovao.
- Imam predavanja tek za tri sata.
- Znaš li ti da je ovde, u ovoj kafani, tamo kod onog stola, počela priča o svrgavanju Miloševićevog režima?
- Svašta? Stvarno?
- A je l' ti iko rekao da je ovde za ovim šankom dogovorena titula prvaka one godine kad je Obilić osvojio?...
Priče su se smenjivale jedna za drugom. Student je pažljivo slušao i naručivao vinjak za vinjakom. Tri sata su stala u minut.
- Jao, moram da idem.
- Samo idi, i ja ću brzo. Ni zdravlje me ne služi k'o nekad.
- Šta je?
- Ko će ga znati?
Razgovor je završio. Student je došao i sutradan, ali sedog gospodina nije bilo. Dolazio je par dana, ali gospodin se nije pojavljivao. I konobarima je bilo čudo zašto ga nema. Posle mesec dana, toplog majskog jutra ušao je u bar i seo na ono mesto gde je sedio sedi gospodin.
- Jedan vinjak molim vas!
Barska mušica je rođena.
Biftek
Tester seljaštva. Što krvaviji biftek jedeš više si *nobles* i obratno. Nije bitno šta voliš, to se tako jede.
-Alo, konobar, dolaz vamo!
-Izvolite, gospodine, nešto nije u redu?
-Naravno da nije! Šta je ovo?!
-Koje, gospodine?
-Nemoj da se praviš lud! Ovo ovde crveno!
-Mislite na krv, gospodine?
-Mislim na onu malu iz pečenjare, da ne čuje žena, ovo bre nepečeno!
-Gospodine, to je biftek, to se tako jede jer se ne gubi ukus mesa a i proteini...
-Jel ti to mene učiš kako se roštilja?! Pa ja kad sam ložio skare ti si gurao nošu da upali! Nosi ovo, donesi lepo pečeno meso i stavi luka. Malo više slobodno.
Smrt za šoping planove prosečnog tinejdžera
Prikazivanje porodica na ivici egzistencije na Prvom RTS-a u udarnom terminu.
TV: ..i mi smo došli ovde, šmrc, muž nas je ostavio..isterali su nas iz rodne kuće, nemamo čime decu da prehranimo, šmrrrc. Ujutru dam deci parče hleba i oni to podele, neeeema se više, šmrc. Eno ga, sin mamin, cepa drva da nas ugreje, šmrrrrrc. (prikaz deteta od 7 godina u pocepanoj odeći kako vitla sa sekirom po dvorištu).
Čale: Vidi onu sirotinju! Jebemiti sunce u pičku.
Sin: Ma bre nameštaljka, to samo da pokažu narodu da ima veća sirotinja i od njih..
Ćale: Ma koja nameštaljka jebo' te onaj deda ludi! Vidiš da dete cepa drva! A šta ti radiš!? Pucaš po ceo dan na onom kompljutoru! Mrš bre u pičku materinu, kurac ćeš da dobiješ nove patike, ima one plave da nosiš celo leto! Daću ti ja....
Sin: E do kurca..
Nismo nadležni
Srpski patent. Univerzalan izgovor birokratije kad im se nešto ne radi, kad nešto zaseru ili kada nešto ne umeju.
Zanimljivo je poreklo ove reči. *Nad-ležati*. Pretpostavlja se da je nastala od klasičnog položaja referenta, ćata i ostalih parazita nad predmetima za koje su odgovorni - pardon, nadležni, odgovornost je za budale sa druge strane šaltera.
Položaj je: nagnuto napred, glava leži na predmetima, popodnevna dremka.
Ponedeljak
Povratak u realnost, čitaj užas. Dan bez snage i inspiracije. Dan bez volje.
Kad bi ponedjeljak bio šala, vjerujem izlazio bi iz usta Ivana Ivanovića.
Kad bi bio kolač, bio bi onaj na slavi pregaženi ispod stola.
Kad bi obukao dres, pisalo bi mu Šćepović na leđima.
Kad bi bio akord, bio bi odsviran rukama Dejana Cukića. Još bi bio ispraćen neartikulisanim vibracijama glasnih žila istog.
Ponedjeljak je poraženi Đoković.
Ponedjeljak kao kurva radio bi oko mosta na Adi.
Ponedjeljak je lanac na bajku koji spada svakih dvije minute.
Ponedjeljak je Hrvat.
Basista
Опуштенији од дединих муда у облику трешњица близанкиња у служби пирсинга на бабиној десној сиси. Јебени шаман кулирања. Он облаке не сматра стазом, него им даје прилику да уживају у његовом ходу.
На стејџу је боготац. Док фронтмен мора да заводи спиком, док бубњар од свог зноја полако ствара језеро испод себе, он ужива. Глава гитаре је усмјерена ка звијездама, показујући гдје се тренутно налази онај што њене жице милује прстима попут љубавника који је занат испекао тако добро да ће га генетским путем пренијети на своје синове.
Grok
Назив за кркана који једе као мећава. Он је помијара, покретни карго. После његовог мамутског хаса остаје пост-напалмска пустош, јер он кад мрнџа, не зауставља се док не присаједини све органско са својом васколиком вепровском мешином.
У некој икс пљескавичарници
- Изволте, кажте?
- Пљеску једну, решију. Павлака, мајоне..
- Нема, дечко. Малопре бануо Сале Грок, појео дваес комада са свим прилозима, опустошио нам залихе. Дођи за месец дана.
