Neki tamo glagolski oblik u već dovoljno komplikovanom srpskom jeziku koji pretvara i najčešće korišćene reči u nešto daleko pametnije i uzvišenije.
Oh, sapletoh se. Šta to uradiste ? Igrah igrice, blejah na internetu. Da li sve naučiste kolege moje omiljene ? Desetku dobih dragi roditelji. Dobru ribu opalih prijatelji moji. Upropastih se od vinjaka policijo moja lepa.
Izraz kojim se u udžbenicima svetske istorije označava period izmedju Prvog i Drugog svetskog rata. U udžbenicima nacionalne istorije Srbije se ne koristi jer deluje zbunjujuće na čitaoce.
Autobiografski pečat koji je nalazio svoja mesta u sveščicama i rokovnicima i koji je podsticao želju za pisanjem, otkrivao talente i predstavljao skriveni kutak emotivnog pubertetlije. Disciplina koja gubi svoje poklonike i koja će u budućnosti gotovo nestati ili zadržati par zaljubljenika koji će beležiti neke nove događaje, a pisaće je oni u kojima je ostalo bar trunke pismenosti.
Dragi dnevniče:
Evo ne napisah ništa već sedam dana, bila mi je tastatura na remontu, srećom pa je danas stigla...Pa prvi dan u školi je bio...kao i svaki drugi prvi dan. Naša gimnazija je tek na 35. spratu, jer su do 30. sprata kineski tržni centri, na 31. je laboratorija za nuklearnu fiziku, kabinet za fizičku hemiju, odsek za vanzemaljska istraživanja i kloniranje ovaca i krokodila. Srećom pa radi lift. Veliki je problem dolaziti u školu u septembru i to u skafanderu. Zdravstvena organizacija je izričito naredila to zbog one havarije u nuklearci u Bugarskoj. Gimnazija ko gimnazija, odeljenje ko odeljenje. Ima nas čak sedamnaest, a od toga su petorica Kineza. Imamo osam devojčica koje su mahom anoreksične i pohađaju školu za manekenstvo. E, da, na putu do škole naleteo sam na grupicu ljudi koji su nosili nekakve transparente Ko je ubio Slavka Ćuruviju, gomila omladine, mahom pijane ko guzice. Meni je delovalo kao da se snima neki dobar film, pa sam vikao sa njima, ko zna možda se pojavim kao statista. Na dedino zgražavanje, Kinezi su konačno brendirali svoj proizvod Šangaj Votku, posle godina natezanja sa Rusima. Ćale je konačno ubedio kevu da počnemo da pijemo pivo, jer je voda opet imala visok nivo žive i olova. Danas su nam opet dolazili oni Rusi, kustosi iz Ermitaža iz Sankt Petersburga i tražili dedinu Ladu Samaru kao muzejski eksponat. Deda je do te mere tvrdoglav, još jedva na noge ustaje, a kamoli da vozi Ladu. Rusi su nam ovoga puta ponudili 125 milijardi dinara i 50 ari na Marsu, ali deda ni da čuje. Povrh svih problema, ćaletu se pokvario onaj Tošibin robot za branje banana i pomorandži u voćnjaku, pa ga je odneo na remont. Mi smo zato morali ručno da oberemo ono što je ostalo banana, dok ne uhvati onaj oblak iz Bugarske i ne potruje i nas i banane. Vesti i politika me stvarno slabo zanimaju, znam samo da je Moldavija konačno pristupila Ruskoj uniji, posle mnogo ubeđivanja i otimanja i od strane Rusa i od strane Evropske unije. Tako je Srbija ostala jedina nesvrstana zemlja na Starom kontinentu. Evo danas je i neki ministar svečano otvorio dva pogona za obradu i reciklažu ljudskog izmeta, tako da će posao dobiti puno mladih inženjera mahom prehrambenih tehnologa. Kinezi su dobili na tenderu prostor Nacionalnog parka Kopaonik za izgradnju fabrika tekstilne industrije (niko se nije ni bunio jer na Kopu već 20-k godina nije nikao bor, a i preti epidemija od najezde mutirnih pacova). U kladionicu sam svratio tek onako, igraju se kvalifikcije za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Odigrao sam keca na Kataloniju protiv Južne Osetije i Baskija – Vatikan od dva do tri. Što se sporta tiče, Četiri skakaonice biće održani na Andima, Himalajima, Kavkazu i Fudžijami, jer u Bavarskoj, Austriji i Nemačkoj, po rečima meteorologa, neće biti snega ni za jednog sneška a kamoli za ski skokove. Vimbldon je opet otkazan jer ponovo nije nikla trava, a glavni direktor turnira je podneo neopozivu ostavku. Ako se nešto nesvakidašnje desi, svakako ću apdejtovati svoj dnevnik, ali stvarno mislim da nema potrebe da maltretiram tačskrin baš svakog dana. Ajd zdravo! P.S. E da, juče smo se ćale i ja odvalili od etil alkohola, komšija Žile je dobio blizance pa smo mu u tu čast cepali skafander. Hehehe..nismo rekli kevi.
Valjda prethodnica nekakvog seljačkog muzeja moderne umetnosti. Gostinska soba je nasleđe naših starih i “institucija” između svakodnevne funkcionalnosti i hrama. Predmeti u ovoj sobi su imali auru muzejskih eksponata a jednog dana je i sam vlasnik gostinske sobe postajao privremeni deo ove muzejske postavke.
U gostinskoj sobi su se nalazile sasvim obične, svakodnevne stvari, ali oslobođene svake funkcije, a samim tim zaštićene od upotrebe i habanja. Jednostavno, bile su samo za gledanje. U ovu sobu se ulazilo teško, gotovo nikako. Otvarala se vrlo retko, za goste, praznike, i u veselim i manje veselim situacijama. Pretpostavljam da je zbog toga uvek mirisala neobično i potpuno drugačije od ostatka kuće.
Jedna od retkih prilika kada sam mogao da prodrem u kućni hram je dan kada je, u skladu sa lokalnim običajima, kovčeg sa telom mog voljenog dede bio izložen u gostinskoj sobi. Iako tužan do bola imao sam priliku da nežno dotaknem sve one stvari koje sam samo na trenutak viđao kada je baka otvarala ili zatvarala vrata gostinske sobe. I baš tada sam shvatio da je i deda dospeo u gostinsku sobu onda kada je postao “nefunkcionalan” i kada je “služio” samo za gledanje baš kao i sve ostale stvari u gostinskoj sobi.
Deo je starih masivnih regala koji zauzimaju čitav zid. Ima vratanca koja se otvaraju na poseban način i to ka dole a pritom su jedina koja ne škripe, plus imaju magnete (pojam i znak bogatstva 90-ih). Svemu služi samo ne osnovnoj nameni, čuvanju pića.
-E tata, daj mi 200 dinara. -Nemam ništa. Idi pogledaj ima li u bifeu.
-Mama, gde je garancija na komp? Ne mogu da je nađem. -Idi vidi jel u bifeu.
Roditelji tada, u stvari, uče svoje potomke da glume, pretvaraju se i lažu, da ne odbijaju ponuđeno ali ne uzimaju sve što bi i koliko bi im srce iskalo, da suzbijaju svoje nagone i zapostavljaju svoje želje, a da pritom neprestano strepe od svevidećeg pogleda i od kazne ukoliko se ogluše o ova ustaljena pravila.
Igra koju bi trebalo uvrstiti među Zimske Olimpijske Igre. Predstavlja savršen spoj fudbala, hokeja, i koride.
Obično ga igraju dokoni klinci u zimskim danima kad nema drugih stvari za ubijanje dosade. Teren je okružen sniježnim zidovima nalik onima u hokeju. Zidovi imaju istu svrhu kao njihovi američki rođaci, a to je zakucavanje protivnika u njih i ostavljanje fresaka u raznim oblicima. Bez faula naravno. Podloga je neravna, na nekim djelovima mekana, na drugim utabana, i naravno klizava. Podsjeća na međunožje Nede Ukraden.
S obzirom da nema ni kornera, ni auta, a i faulovi su rijetka stvar, igra se brzo i gotovo bez prestanka i stoga je zabava zagarantovana. Igrači trčkaraju po terenu sa jedne na drugu stranu poput pijanih ćurki, dok je kontrola nad svojim nogama kao kod Ferarija sa kineskim ABS-om na ledu. Nema je.
Na zimskom fudbalu si u jednom trenutku Zidan koji baca dvojicu na dupe jednim potezom, a nekoliko sekundi kasnije si Govedarica koji dribla sam sebe, kliza se i zakucava se u svog saigrača puštajući protivnicima da izvuku kontru.
Za razliku od običnog ili uličnog fudbala, sniježni teren posle utakmice ćeš uvjek napustiti sa osmjehom, bez obzira na rezultat.
Brate, sinoć sam opeglao Katicu! Onu malu iz Hemijske? Da brate! Ti baš nisi pod libelu, ćale joj radi u DB-u, keva sekretarica u BIA, a burazer u Pro gardu. Neće ni JMBG da ostane od tebe.
Bog stvori Zemlju, stvori i narode razne a među njima naravno i Srbe. I reče Bog Srbima: Vama dajem jednu veoma specifičnu osobinu, neka to bude kurčenje, a da stvar učinim zanimljivijom neka to bude kurčenje bez ikakvog osnova. I još reče Bog: Idite sada Srbi i kurčite se po Zemlji dok je sveta i veka, i dok neka sila ne popizdi pa vas satre do poslednjeg.
I tako Srbi godinama hodiše po jevroaziji dok konačno u 7. veku ne dođoše na Balkan. Jedan Srbin reče: Čini mi se da je ovaj plodni balkanski prostor izuzetno povoljan za kurčenje. Ostala braća podržaše ga u glas. Čak šta više, reče glavni Srbin, hajde da se nastanimo u sred Balkana da bi naše kurčenje došlo do izražaja.
I kurčismo se tako vekovima dok ne dođoše Turci. Kad dođoše oni vele: Aman Srbistanci daj samo da prođemo tuda pa da pljačkamo bogatu zapadnu jevropu. Srbi odgovoriše: Kurac da prođete. Satreše nas. Posle pet vekova izbi buna. Turci vele: evo vam primirje, Srbi vele: Evo vama kurac.
Prođoše ondak ratovi manji i veći dok ne dođe do Prvog svetskog rata. Austrougarska reče: Aman Srbi deset puta smo veći od vas, predajte se. Odgovor je glasio: Predamo se kurac bre! Satreše nas.
Dođe i Drugi svetski rat. Vlada potpisala pakt. Narod viče: Kurac pakt. Nemačka kaže: Dobićete po pički. Srbija kaže: Dobićete vi kurac, i to tvrd za mnogo godina. Satreše nas.
Ameri rekoše: Dajte bazu na Kosovu. Srbin reče: Damo vam kurac na Kosovu i to u paketu sa još dva kurca da se zasladite. Satreše nas.
Nato viče: Uđite u naš pakt da vas ne bi razmoždili. Mi vičemo: Uđemo kurac u vaš kurčevi pakt, nabijemo vas sve na kurac, i usput popušite nam kurac. Epilog se da naslutiti...