Izvini
Godinama si širila svoje ruke ispred naše porodične kuće, nismo umjeli da te cijenimo. Cijelo naše djetinjstvo si nas bodrila, nismo umjeli da te volimo. A svi smo iskorišćavali sve ono što si mogla da nam pružiš. Svaki sunčani dan je mirisao na tebe. Pored tebe je proletjela mladost naših roditelja a naša je tek počela da cvjeta.
Ali su došla neka ružna vremena. Tvoj opojni miris nam je bio prejak a tvoje ruke su bile predugačke. Udarili smo na tebe sjekirom i testerom, iščupali smo sve sto je oko tebe raslo. Smetala si nam. Tvoje grane su počele da udaraju u krov a korjen je podizao trotoar. Tvoja slad je prljala stepenice ispred kuće.
Bilo nam je lakše da te maknemo nego da stepenice očistimo i grane potkrešemo. Podmukla je praznina bez tebe a sunce sada prži goli beton. Djetinjasto sam za tobom plakala.
Lipo, izvini sto smo posle 40 godina odustali od tebe.