Devojka koja tokom ljubavnog čina gleda seriju. Učestvuje samo u predigri, koja se sastoji iz 2 koraka:
1. noge u vis
2. daljinski u šake.
Olja Bećković.
Devojka koja tokom ljubavnog čina gleda seriju. Učestvuje samo u predigri, koja se sastoji iz 2 koraka:
1. noge u vis
2. daljinski u šake.
Olja Bećković.
Jebe rasno. K'o i svaki vukajlijaš.
-"Je li, mila, kako je bilo sinoć?"
-"Joj, mila, ništa me ne pitaj. Kad me je do'vatio, promenio mi je prezime... Sad se prezivam Ramadanovski".
-"Hihi, znači da ga probamo obavezno".
-"Obavezno! Džara k'o da je polaznik za Božić".
Kada čekaš u redu ispred javnog toaleta.
Naši ćalci, u njihovo vreme, bili su najveći trsitelji. Šmekeri koji su šetali i po 5 riba dnevno. Nedeljom su hladili jaja pregrejana vikendom, a mogli su popiti kao četa vojnika stacionirana u Sahari 1944. godine.
Keve su, naravno, bile fine i vaspitane, umerene, ženstvene i pre svega nevine.
Istina je u stvari prosek. Bili su prosečni, baš kao ti i ja. Prosečno pijem, prosečno se zezam i prosečno teslačim jednu ribu. Zadesi se nekad i dve. Al jebote...
Moj matori je u moje vreme kitom armirani beton lomio!
malopre
Uticati na nekoga nadsvjesnim uvredama koje apsolutno nemaju veze sa zdravim razumom, dok se taj neko na kraju ne zapita: "Ko je ovdje lud?".
-Ma ne mogu ja pričati s tobom, ne razumiješ neke stvari...
-A tebi smrdi iz usta.
-Ne smrdi.
-Onda ti se mama kupa gola!
-Ne kupa...Ček, kupa, ali to nema nikakve veze sa... O čemu ti čovječe uopšte pričaš?
-Ti siječeš drva samo na kratko!
-Kakva drva?! Jesi li ti lud?
-Nisam. Ti govoriš gluposti sve vrijeme.
-Ja? Ne govorim. Šta je s tobom?
-Šta je sa mnom? Šta je s tobom? Ti navijaš za Vojvodinu, ići ćeš u pakao.
-To nema veze sa životom.
-Ti si drkao na Svetlanu Bojković! To je grijeh čovječe.
-Kakvu Svetlanu Bojković?
-Onu iz Srećnih ljudi.
-Svetlana Bojković nije glumila u Srećnim ljudima.
-Ti si glup.
-Ja glup? Aaaaaaaa, Bože moj, ja ne znam ko je ovdje lud... Ubiću se!
-Tvoj tata zna da pravi kolače.
-Gdje mi je konopac?
Sve zastupljenija grupa ljudi, koja smatra da sa područja Srbije, ne može izaći dobra muzika. Urbana, uzvišena populacija, naklonjena svevišnjem engleskom, novom Sanskritu, jeziku svih naroda i narodnosti današnjice. Osobe, koje se gnušaju jezika koji govore.
Oni koji veličaju Mensona i njegovo rebl, rebl, seks, seks izdrkavanje tokom cele pesme, ali im je Rambo Amadeus šaban jer je tako nepristojan i peva: kurac, pička, govno, sisa. Slušanje Pička Dolsa, njihovih MTV oda bludu, i vapajima za tvrdom kurčinom, ispevanim u od strane belačke suburbie modifikovanoj verziji crnačkog slenga, to je do jaja. Šumadijski bluz, pesma sa savršenim tekstom, genijalnog benda kakav je SMAK, je seljačka, jer je na srpskom, zvaničnom jeziku zemlje u kojoj su odrasli. Da im je istu pesmu, otpevao neki ljakse iz Alabame, u iscepanoj "drvoseča" košulji koja smrdi na bezolovni, svršavali bi od sreće, i peli se na sto u afektu, zajedno sa Biljanom Srebljanović. Averzija prema poeziji na MATERNjEM jeziku, stavlja pečat na činjenicu da niko ne može da nas spusti niže, od nas samih. Sama pomisao, da su "neki tamo", toliko bolji od nas, da mi moramo svoje pesme da pevamo isključivo na njihovom jeziku, da trebamo u stranu staviti naš prebogat i pravilima uređen jezik, dokaz je da postoje takvi, koji se stide onoga što jesu. Stide se reči koje su prvi put čuli od svojih majki, stide se svojih predaka, stide se nas kao sunarodnika.
Ni sami ne slute, koliko reči pesama na engleskom jeziku, zapravo zvuče haotično kada se prevedu. Kao dokaz da tekstovi naših pesama odgovaraju jeziku koji govorimo, navešćemo prevod pesama fenomenalnog švedskog benda "Opet". Zamislite kako bi ovo zvučalo iz hiljada grla na koncertu.
Pun gneva, vetar je duvao
davajući krila mome pastuvu
oblaci se skupiše oko meseca
koji sjaše svetlom belim
Zalepljen svetla zrakom
duša mi je slavom izdignuta
Ja prekorim nebesa
Apostol u triumfu
Harmonika sa dugmićima umesto klavijaturskih dirki. Idealna za pletenje po foršpilima visokofrekventne fuzije balkanskog i bliskoistočnog melosa. Projektovana za terminatore među armunikašima.
-Druže đenerale, četa iz kasarne "Batkovići" opet pijana. Desetar Ratko noćas izneo pasuljaru, polomiše se ko telad.
Imena koja u sebi sadrže više nepotrebnih x, y i z nego diferencijalne jednačine na ETF-u.
Jakub Błaszczykowski = Jakub Blaškovski
Wojciech Szczęsny = Vojćeh Šćešni
Fina. Graciozna kao zapostavljeno dete Arnolda Švarcenegera i ruske bacačice kugle iz Zaporožja. Kad ide u grad, zaliva se parfemom na litar. Kad uđe i kaže "dobro veče" svi poskoče sa stolice i vade ličnu kartu. Delikatna ženska osoba prefinjena kao stubac oboren tupom sekirom.
- Sine, moram nešto da ti priznam... zvala me juče Dorotea. Hoće da idemo u bioskop...
- Sine, čime si ti zaslužio takvu nesreću?
- Hm... što? Mislim, ima plavu kosu...
- Farbanu domestosom, verovatno. Mentolu, Dorotea je nedonošče iz braka vartburga i trabanta. Kad masturbira prilepi šmirglu na prst. Ko to pojebe taj će dobiti Nobelovu nagradu. Možda i NIN-ovu. Posmrtno...
- Ugh, pa ja sam je, znaš, video samo izdaleka...
- Neka tako i ostane, sine, neka tako i ostane.
Ono što Bog pomisli o ateisti, kada se ovom omakne: "Bože sačuvaj!"
Bosanac je... Bosanac je tipični dobroćudni veseljak. Štono bi rekli - duša od čoveka. Vazda nasmejan, spreman za šegu, za dobru kapljicu i za druženje. Patentirao je sevdah. Zna kako da uživa za sve pare.
Kažu, Bosanci su glupi. Ne, nisu glupi, no su samo naivni. I to su naivni upravo zbog svoje dobroćudnosti, jer svakoga koga upoznaju vide kao jarana i kao najrođenijeg. Stave ga pored sebe za astalom, odnose se prema njemu kao da je život za njih dao. Loš čovek dobra dela okuži svojim rečima. Tako i naš Bosanac postade najednom glupak.
Bosanaca više nema. Posle prvog ispaljenog metka su nestali. Jednom kada nešto pukne duboko u srcu, kada se onaj jastuk što ga dušom zovemo raspori, tada više povratka nema. Rasturila se raja na sve četiri strane sveta. Rasturili su se zanavijek, iako su mnogi i dalje jedni pored drugih.
Oni što Bosancima i dalje sebe nazivaju, oni su i dalje dobroćudni, veseli i gostoljubivi. Zadržali su ono najbolje. Šta će, drugojačije ni ne znaju, a ni ne žele da znaju. Ono su što su i to se ne može promeniti. Samo, ima u njihovom osmehu nešto, u njihovom pogledu i njihovom smehu: ima neka nit, neki ton, neka sjena - sjena sećanja. To sećanje je spomenik koji niko u budućnosti obilaziti neće.
No, Bosanac će se uvek nasmejati onako gromko kako ume (specifičnim smehom dobričine) i udariće brigu na veselje. Šta će čovek drugo, no sevdačiti - problema će uvek biti, zato će i popit po još jednu - za sreću.
Čovek jedan, Sarajlija (onaj ko zna, taj će ovu reč "Sarajlija" odmah u sebi čuti onako kako je prave Sarajlije izgovaraju), zadesio se za vreme početka rata u Srbiji, na odsluženju vojnog roka. Ostao je tu, jer tako su se okolnosti pogodile (ćale njegov, vojno lice, dobio prekomandu tu; a, imali su tu i neke rodbine). Uvek je on bio Bosanac, za sve i svakoga - za prijatelje nove, poznanike, komšije. I nije ga bilo sram, nikada.
Uostalom, zašto bi, kada je likčina neviđena - drugarčina kakve nema. Ne možeš se na njega naljutiti ni kada vam se neki njegovi stavovi ne sviđaju, jer znaš da on niti išta loše tebi misli, niti išta protiv tebe ima. Što pomisli, to i kaže i kraj. Takav je čovek. Ali, popiće sa tobom još koju uvek i biće uvek čovek veći od najvećeg čoveka koga ste ikada upoznali.
Udari mu sin glavu prilikom pada. Čvoruga ogromna, al' ovaj ni da zaplače - suze jedne nema. Kaže mu ćaća: "k'o da ga Bosanac napravio!" i odmah se nasmeje. Uvek šega.
No, Srbin je i to će uvek biti. Zna ko su mu preci i šta je rodom. Ponosan je time i nikada neće po sebi pljunuti. Isto tako neće pljunuti na ono odakle dolazi i ono što je deo njega samoga. Jer, ako prezireš deo sebe, kakav čovek onda možeš biti?