Kako da ti kažem to?
E vidiš to ne znam. Zatrpavam nas rečima, dugim šetnjama i kradem ti vreme. Ali nikako i delić srca da ti ugrabim, pa kako onda da ti kažem? Ne znam, teško je to meni prevaliti, sve prebrodim, ali nikako i reči te. Valjda je teško reći, volim te. I eto, smijaću se, plakati, pa se opet smijati i onda sa smehom neću ni prestajati. Ne znam, al teška je to rabota, kad voliš nekog iz druge priče. Pa kako onda da ti kažem to?
Hajde reci ti meni. Kako?
-I ja ću sad kući, mislim, živim iza ćoška tu.
-Pa ovaj, da, znam.
-Iiiii, šta da ti kažem, ono, vidimo se.
-Pa da, vidimo se.
-Pa onda, ono.
-Aha
-Laku noć i...
-Da lepo spavaj.
-Ovaj javi se kad stigneš.
-Da naravno.
-1 message received:
Laku noć
-I onaj bedni odgovor:
- :)
Komentari

и ја сам, маторе, немој да си такав. исери се и ти њој на лобању.
http://www.youtube.com/watch?v=IOmGqE7o7vI&feature=player_embedded
ev ti i ovo, defka u stihu :P
Kako da prećutim silne reči te,
i kažem samo one dve,
da te volim,
ili da se bojim.
Kako kad izgledi su mali,
da su nam se isti snovi dali,
kako su teške reči te,
volim te.
I šta ću sad, posle i pre,
kad prećutim, te reči dve,
i kažem ti silne sve,
ali ne
i volim te.
Al opet, on može i bez reči,
pored tebe biti stalno,
i pogledom, ti otkrićeš javno,
voliš ga.
A ja sa moje reči dve,
i još one silne sve,
ponavljaću drugovima,
da volim te.
I evo već je smešno,
šta u dve reči stane,
kako pogledom načinješ mi rane,
a volim te.
hvala lolana :)
a nije mi do šljivika trenutno, al volem i ja tebe :)Osećam te blizu, znaš onaj osećaj, kad gubiš kontrolu,
lomiš me kao talasi čamac, što usamljen pluta na podivljalom moru.
Pa zastaneš na pola reči, prepustiš mi da sam slutim kraj
i uneseš nepotreban nemir u moj mali, zamišljeni raj.
evo i ovo, kanda je isto tužno :)
pa jesam, na književnosti sam trenutno, prva godina, imam malo tih pesama, pomalo aforizama i moglo bi, evo onda još dve :)
U mom selu, domovi su mali,
u gradu ja viđah, mnoge kuće veće
i naša ognjišta, nekako su skromna,
ali puna prostodušne sreće.
U mom selu, običaj je ovo,
da kad neko kupi nešto novo,
okolne kuće u jednu se skupe,
postavi se sto i spoje se klupe.
U mom selu, pogača se peče,
svakog dana ili svako veče,
dve, tri ljute drmnu se sa nogu,
pa se prekrsti i pomoli Bogu.
U mom selu, još se čuva stoka,
sveža voda grabi iz bunara,
moj ti seljan obrađuje zemlju
i njen prinos, osnovna je hrana.
U mom selu, još poštenje vlada,
makar tako, bilo je do sada,
a da vidiš u modernom gradu,
kako pošteni uveliko kradu.
U mom selu i nema seljaka,
odselili se u gradove i varoši veće,
u mom selu ima dobrih ljudi,
al se seljak, jako retko sreće.Trulo stablo isušenih grana
nemo zjapi na pustome polju
nema ploda,odavno ne raste
samo gleda svoju trulu koru.
Ogoljeno do kostiju golih,
isuviše gnjilo, za seoski plot,
kao čovek, na obali što čeka,
da postane Aheronov gost.
