Kafkijansko iskustvo
Stegnute pesnice. Nacrtan osmeh. Institut. Glave bez kose. U čekanju. Upali obrazi. Iščekivanje noža i krvi. Stegnuta vilica, sklopljeni dlanovi. Žmure oči. Jedan trenutak, iluzija u stvarnosti. Osmi sprat, prozor, korak, beton. Mrlja, utroba, asvalt..Otvaram oči. Prekor. Držim fige. Kočim suze. Pogled starca u njegovu davnu daljinu. Pink Floyd momenti. Vezane ruke i elektrošokovi. Krevet na točkove. Ljubaznost. Neljubaznost. Ljubaznost. Uplašeno žuto kuče. Mleko. Malo dete, početak u radosti. Ista slika. Zdrobljen. Osmeh zihernadlama zategnut za obraze. Veverica, jelke, nebo, spokoj. Žuti zidovi, plavi zidovi, žuti zidovi. Dugačak, slomljen hodnik. Poslednja reč i zagrljaj u čvrstom stisku. Okrenuta ledja nestaju na putu kojim poći se mora. Popišanost. Ožiljak. Trauma. Kolena, molitva. Nada. Uzdignut pogled. Dobro biti mora.
Komentari

NISAM ČITAO KOMENTARE,
ali što volim kad se neko ovako DOBRO izražava i to u kratkim rečenicama, ne dužim od dužine obične olovke (tako su me učili kad sam postajao novinar) i pri tom ti stvori tako JASNU sliku u glavi i još OSETIŠ EMOCIJU...
SVAKA ČAST +
P. S. - po nekad umeš da zavozaš u defkama i napišeš omannji sastav... moj predlog (savete ne dajem, jer da umem dao bih prvo sebi) je da pogledaš lid priče
