Ovo možda nije pravo mesto da opišem neobične događaje koji su se odigrali pre više od 20 godina u mojoj rodnoj kući, ali bolju priliku teško da ću skorije imati.
Naime, odrastao sam na periferiji malog grada u Šumadiji, u porodičnoj kući. Prvi komšija nam je bio stolar, čije dvorište je uvek bilo puno raznih životinja (često potpuno neprimerenih gradskom ambijentu) koje su, pored svoje upotrebne vrednosti, istovremeno bile i ljubimci naših malih komšija, stolareve dece (njih troje). U toj vrlo čudnoj menažeriji, ponekad su se nalazile koze, svinje, uvek barem dva psa i ponekad petao ili kokoška i sa svima njima su se klinci redovno igrali, dresirali ih i sl. Najmlađi je pokazivao poseban talenat za dresuru, pa je u vreme u kom se odigrava priča, imao petla koji je reagovao na njegove komande (proste komande, npr. on širi ruke, petao širi krila, on proizvodi zvuk kao da krklja, petao ponavlja). Voleo je da sedne na stepenište ispred kuće, petao mu skoči u krilo i ovaj ga mazi kao mačku dok petao kulira.
U to vreme, u našem dvorištu živeo je pas kog su moji tetka i teča doneli iz Alžira gde su svojevremeno radili u Ambasadi. Čudno stvorenje, neka arapska zver, lep ali jak i prilično neobuzdan, voleo je da davi mačke i drugu sitnu živež. Uglavnom je bio vezan u dvorištu. Jednom prilikom, pokida lanac, preskoči ogradu ka komšijskom dvorištu i - zadavi petla. Tragedija za petla i potencijalno tragedija za malog komšiju, kome treba objasniti da mu je stradao ljubimac. Moji roditelji, u nameri da nekako spasu stvar, brže-bolje, pre nego što mali dođe kući, pokušaju da nađu zamenu za petla, ali kako nisu uspeli da pronađu baš pravog petla u kratkom roku koji im je stajao na raspolaganju, oni mu nabave – kokošku (po principu “šta zna dete”).
Nekim čudom, mali prihvati kompenzaciju bez mnogo bune, počne da se zbližava i sa novim ljubimcem, kokoškom, jelte. Međutim, kokoška je nabavljena sa neke farme, navikla da spava pod sijalicom, te, kako je komšijsko, stolarsko dvorište, uveče uglavnom tavorilo u mraku, a u našem je uvek bilo svetla, jer smo sedeli napolju duboko u noć (leto je bilo), kokoška je praktikovala da se nasadi na ogradu između naših dvorišta i da tako spava.
E sad, da nevolja nikada ne dolazi sama, a i da se istorija ponavlja, dokazano je više puta, pa je tako i u ovom slučaju, naš vrli arapski džukac ponovio egzibiciju sa kidanjem lanca i prvo što je uradio, pokupio je u skoku koku koja je spavala pravednim snom na ogradi. I sve bi bilo kao i prvi put da se ovaj put to nije dogodilo pred svedocima koji su brzo reagovali i uspeli da ga nateraju da pusti kokošku iz zuba pre nego što joj je pregrizao vrat, ali, ispostaviće se, ne i pre nego što joj ga je PROGRIZAO. Tako je koka preživela, ali sa rupom na vratu. Rana očigledno nije bila smrtonosna, barem ne na kraći rok, ali se pojavio problem što je koki, koja je uprkos traumi, uzela da kljuca ponuđeni kukuruz, zrnevlje počelo da ispada kroz rupu na vratu. Tako, iako je rana nije odmah ubila, postojala je opasnost da koka ipak umre, bilo od gladi bilo od frustracije.
Da je domišljatost u Srba nepresušna, pokazaše moji ukućani tako što, u nedostatku adekvatne sanitetske opreme za kokoške, a da bi ipak pružili kakvu-takvu hitnu medicinsku pomoć unesrećenoj koki, uzeše selotejp, i par puta ga obaviše oko kokinog vrata (onako, preko perja, neobavezno). Najveći apsurd cele priče i za mene i dan-danas najveća misterija je činjenica da je koka celu ovu priču preživela, da joj je tako sanirana rana zarasla i da je dočekala starost i priliku da bude dresirana.