Cupara
Upoznah se sa likom 2011. ili 2010. godine i mogu Vam reć' da mi se tada učinjelo da je baš baš ono. A kako tad WOW nijesam ni znao da igram pa mi čo'ek objasni masu toga učinio mi se toliko dobar momak, a čega dobar, strašan momak za ne vjerovat'.
I tako, počinjemo Doticu malo ovo, malo ono, i garili smo tu WOW jer u Dotu je bio nub prevelikih razmjera, družili smo se baš baš ono skorosvaki dan. Igrali i tako.
Onda me upoznao tu sa njegovim drugom sigurno najboljim Dovijem. Počesmo sa njim onda WOW da igramo sigurno svaki dan, znači svaki dan, odlično nam bilo svaki dan, kad god mi nešto trebalo, neki torrent, tu je bio Cupara, kad god mi je bio potreban neki crtani, tu je bio Cupara da bez pogovora pomogne. U WOW nije bio nešto ali se trudio, u Dotu je bio ništa i nije se trudio ali nije to bitno sad za priču.
No, kako to obično biva, dođe mu fakultet nekakav i ode čo'ek, ka' da je u zemlju propa', ode, tu smo se nešto isprekidano čuli i svi vi mislite dobar momak, strašan momak, i ja sam to mislio ali jednu noć riješili Dovi, drug mu, i ja, drug mu, da krenemo mu put kuće i ono šćeli da ga iznenadimo, odemo mu od pozorišta onamo u centar do kuće mu, pješke, a on živi u Tološe mrtve, i dođemo mu do kuće, četiri sata hoda, i ovaj Dovi, drug mu, ga zove na telefon da izađe, a ovaj veli da je sad legao i mi nalijevo krug i kući i eto kakav je čo'ek, eto kolika je to ubazda od čo'eka.
Nanosati se glave
Poživeti dugo. Jedan od najstarijih sleng izraza na našim prostorima.
-Vaša visosti, stiglo pismo od neke organizacije Mlada Bosna. Kažu da ne dolazite u Sarajevo.
-Ma nemoj?
-Jeste. I kažu da se nećete nanosati glave ako odete tamo.
-Ko im jebe mater divljačku. Pali đuntu!
Taoc
Predbračno dete.
- E desi Šomara, izvini što te zovem ovako kasno ali da li bi mi bio kum?
- Naravno Mare brate ne treba ni da pitaš! Šta je jesi joj muno taoca a?
- Omaklo mi se...
Nije vuk za kim psi ne laju
Konačna potvrda da nešto radiš kako treba dolazi od onih koji te najviše pljuju. Krivo im što ne mogu brže, bolje i efektnije pa rasipaju pljuvačku na tebe.
Za to vreme ti nonšalantno prolaziš ponosno izbačenih grudi i ponekad pogledaš u njihovom pravcu - samo da im daš do znanja ko je slobodan i divlji, a ko se hrani odbačenim koricama sa gazdinog stola.
I ponekad mazneš neku ovčicu, tek da održiš reputaciju.
Obljubiti
"Нагузити малолетницу" у правничком жаргону.
(звук писаће машине)
- ... да је овде присутни извршио присилну обљубу над Џ. Њ. из Тртковине-на-мору која је у том тренутку била малолетна...
- Стоп, стоп, стоп. Прво и основно, ако сте је видели знате да не изгледа малолетно, него као Тома Здравковић, друго, није било присилно, него се драла да је пијана и налетала дупетом на мене и треће, нисам је обљубио него објебао. Пољубац за мене представља нешто врло интимно.
Ešerizacija
Moris Kornelis Ešer bio je holandski umetnik i grafičar, posebno poznat po svojim predstavama paradoksalnih i nemogućih prizora. Ešerizacija je proces pri kojem visoko obrazovani snagator menja izgled i koncepciju delova tela osobe koja ga uvredi.
- Jedi govna bilderu!
- Poštovani gospodine, vaša uvreda je na vrlo primitivnom nivou, ali ću biti prisiljen da izvršim ešerizaciju vašeg tela ukoliko nastavite s takvim primitivizmom.
- Ma puši kurac, govno jedno dopingovano.
- Unapred se izvinjavam, verujte mi da će ono što ću vam napraviti meni uzrokovati nemerljiv duševni bol...
Sumo računovođa
Особа која је у детињству маштала да постане Мр. Универзум у бодибилдингу, за сваки случај завршила економију да има сигуран посао, а током студија престала са активним бодибилдингом (јер је учење пренапорно, па није било снаге).
Имам 120 килограма мишићне масе и сала, а радим као рачуновођа. Цела фирма ћути док ја књижим.
Ženidba Paninarova
Knjigu piše jarče durmitorski
Knjigu piše gorke suze roni
Pogleduje kroz prozore svoje
Dok prolaze svati u koloni
Gleda svate podno svojih dvora
Sve birani jarac do jarice
Bijele se brade i guzice
Šćerku kozu udavati mora
No ga jedna strašna muka mori
Crne misli prolaze kroz glavu
Po bradi se jarče dodiruje
Što mu šćerka ukaljala slavu
Po starome običaju, nevinost se kozi ište
Prve noći u dvorima, krvav čaršav da se vije
Sazna li se drugačije
Za ženidbe ona nije
No zna jarče jednu tajnu strašnu
Silan junak dvore pohodio
Pohodio, noći provodio
Sa njegovom najmilijom šćeri
Taj je junak sa Cetinja rodom
Na ime se Pani odaziva
Za njeg' nema ni suda ni Boga
Niti koze da ga odbit mogla
Mladu kozu junak zaveo je
Čast joj uze u njenome toru
Ostavi je samu u suzama
I odperja svome bjelom dvoru
Stari jarac gladi se po rogu
Dok na vrata kucaju mu svati
I razmišlja da će pući bruka
Kako li će šćer jebanu dati
Uto začu glas ljutog motora
Pod gumama živa vatra bije
Da l su munje ili su mađije
Ili nešto gore od obije
Blistav osmjeh obasja mu lice
Kad no viđe silna Paninara
Kako vrata probija od tora
Sabljom ćera svatove od dvora
Pak uzima u naručje kozu
Vrati sablju i korakom krenu
Milim glasom šapuće joj tiho
Ja sam sebe pronašao ženu.
Integralna hrana
Rezultat neodređenog integraljenja normalne hrane. Razlikuje se od normalne i diferencijalne hrane po tome što je popularna međ debelim ženama što bi da smršaju. Dobija se iz tablice, a može i da se izvede. Npr:
∫Meso dx = Soja + c
∫Pasulj dx = Zobilice + c
∫Sarma dx = Musli + c
∫Burek dx = Burek
∫Čvarci dx = Prokelj + c
(prim1) Primetili ste da je integral bureka, isto burek. On je karakteristična hrana pošto kolko god ga integralili opet se dobija burek. Zove se još i e.
(prim2) Primetili ste da sam stavljao i konstante na kraju. Vodite računa kad bude pismeni ili ispit, pojedini profesori su jednostavno drkadžije i oće da ne priznaju zadatak zbog ovog.
(prim3) Burek nema konstantu. Bureku se jebe za konstantu.
Indijanapolis
Не волим ти ја те Америке. Ни прву, а бо'ме ни педесет прву. Па ни ову из наслова. Реџи Милер је океј. Као играч, тројкаш. Додуше сматрам да је говно од човјека. Онај пешкир му никако не могох опростити. Шта ћеш. Замјерљив сам тип. Елем, не волим државу Индијанаполис, схватили сте већ. Али ипак кад ми је поменеш, мени топло око срца. Шта ћеш, емотиван сам човјек. Одувијек ме прошлост одушевљавала више него будућност.
Индијанаполис бијаше зенит југословенске кошарке. Мјесто које нас је винуло у легенду. Баш нас. Обичне смртнике, што блејаху у коцкасте екране тих незаборавних љетњих дана. Радовасмо се ми и раније. Играсмо и боље. Можда има и љепших кошаркашких прича за испричати. Но ја не бијах стасао да вам их из прве руке испричам. Индијанаполис. Ту смо дотакли небо. Горе смо и остали.
Југославија. Три боје. 12 играча. Једно срце и једна лопта. Довољно? Није. Пар милиона нас. Младих, старих, ратом намучених, пијаних, лудих али у истим бојама. Са истом жељом. Довољно?
Никада нисам знао да играм кошарку. Играо сам додуше. Имало ме шта. Гурао сам се. Ко већ није играо баскет тих дана? Добродошли у земљу кошарке. Стварно смо били земља којој је баскет био артерија која је напајаше надом. Глупо је причати кога је све ова земља дала да жари и пали свјетским паркетима. Не би било фер наводити. Некога бих заборавио. Лудаци еј. Имена нису ни битна. А и гдје да знам имена свих нас који навијасмо тих дана. Ми! Мали људи велике жеље. Подједнако уткасмо себе у то злато као и њих 12.
Тукли смо их на њиховом тлу. Амере. Истом оном које су они залили крвљу домородаца. Можда их стигло проклетство. Сумњам. Стигао их наш инат. Наше лудило. Онда тај чувени плес Новозеланђана. Какви манијаци јебемти. Тући ћемо их лако. Ма какви. Умал' нас не одраше. Перо Камерон. Перо јеботе. Никад то име нећу заборавити. Идемо даље. Финале. Крв. Зној. Фајт. Муда!
Како да заборавим? Како да се не сјећам Јарићевих бацања против Амера? Ко му је вјеровао? Никада га нисам волио. Није изневјерио. Чичине тројке? Пеђу? Аргентинце? Продужетке? Фаул који су тражили. Дивац је то пријатељу. Не можеш њему свирати фаул. Злато.
Злато!
Колона возила је пролазила мојим градом. Заставе тробојке и пјесма. Пуцњи.
Ја сам био поносан на људе које сам гледао само на тевеу. Ја сам био сретан што сам могао да их гледао.
Остали су горе. И Југославија је остале горе. Можда је тако и боље. Нека их међу звијездама. И онако нису били са ове планете.
Plazma
Keks spremljen po najfinijem receptu, namenjen pre svega deci, kako bi im što vernije simulirao glodanje šperploče.
Superhajpovana govnurda od biskvita, koja se domaćem tržištu potura još od 1967. godine, a koju su marketinški magovi iz Bambija uz pomoć neke greške u matriksu i mađije Minje Subote, uspeli da uspostave kao podrazumevanu zdravu hranu za decu, ali i odrasle, da na niskokalorični način imaju zdrav obrok, ili barem preguraju period do narednog.
Uspeli su i održavaju taj kultni status podlom metodom šarenih reklamica sa emo klincem na skejtbordu, ili poslovnom cavom na skuteru, a kroz koje se provlače jeftini slogani iz udžbenika "Marketing za početnike" i "JA PIARIŠEM". Osmislile su ih žene iz sektora za odnose sa javnoščću ove kompanije tokom višečasovnog kancelarijskog brejnstorminga koji je prožmet svežim idejama. I da, slogan mora da se šapuće u TV spotu, da bre, šapuće! *Puuusti koraaaak*, kako jebeno genijalno!
Ovaj kameni konditorski proizvod vremenom je dao još neke fenomenalne derivate, kao što su Mini Plazma, nastala u saradnji sa privatnim zubarskim ordinacijama, jer su perfektne za konačno lomljenje već kvarnih zuba kod prosečnog potrošača u Srbiji, nakon čega definitivno mora posetiti stomatologa. Tu su i mešavine sa voćem, namenjene debelim ribama koje se očigledno zdravo hrane, ali imaju problem s nervnom bazom. Popularna je i Mlevena Plazma, idealna za palačinke sa eurokremom i peskom. A, šta? Kažeš da je upravo stavljaš u tortu koju mi praviš? Zabole me šta je unutra, donesi kad je završiš i nemoj da sam je osetio.
Naravno, postoji i Posna Plazma, ali nisam čovek koji psuje i može da mrzi baš toliko, jebo joj ja mater baš.
Duvajte ga, napravite neki mekan keks!
- Brate, kada stiže taj šiš iz "Beogradskog roštilja", poručili smo pre sat vremena?!?
- Nemam pojma, verovatno je gužva u saobraćaju. Umreću ako ne stavim bilo šta u usta odmah!
- :iz ćoška: Hej, drugari, sada sam otvorila Plazmu, uzmite malo da pregurate.
- :uglas: Ajde beži u kurac.
**Definicija je napisana za MizanTrophy.*
Latinoamerički ciganluk kroz modernu muziku
Scena: predgrađe. Zatopljeni filter kamere, usporeni snimak. Mačka pretrčava užareni asfalt. Vintidž Mustang automobil prolazi cestom, u njemu dvojica likova isturenih laktova. Ne pričaju. Kamera lagano pomera fokus na šareno obučene ljude koji sede na pragovima. Oni su znojavi. Svima pantalone spale do pola guzice. Radni dan, a bleje, jebiga, da ne poveruješ kako se lepo živi od otimanja Nikon fotoaparata britanskim turistima kad se zagube u faveli. Nema debelih, nema bobuljičavih, ten im je uniformno kremast. Pozdravljaju klimanjem glave ove u automobilu. Znojavi su.
Prelaz kamere na pendžer mlade deve. Iz radničke porodice je, niža srednja klasa. Obučena je u majicu bez rukava i odsečene teksas pantalonice. Sise precizna trojka. Danas se potrefilo da ne volontira u crkvi kod oca Miguela, ne ide ni da prodaje cveće i ne skuplja pare za siročad iz čileanskog samostana. Ona se smara. Vruće joj je, i vrućina je tera na grešne misli. Steže brojanicu na grudi, moli se za održanje nevinosti katoličkog pičića. Sad dvojka je ipak u opticaju, sevanje u dvojku valjda ne spada pod jurizdikciju šokačkog Isusa. Znojava je.
Kadar na ulicu. Grupa iz kraja dolazi. Nabavili su i jednog Kineza. Tu su bubnjevi, radio kasetaš, gusle i vuvuzele. Bam, tras, decibeli basa lome zvučnike. Tempo ubrzava. Fastforward videa sa 14 na 24 frejmova. Tu je i on. *Papi*. Nosi maramu ispod šešira. Atlet majicu da istakne biceps, vidi se da je dečko radio na sebi, ali nije nagruvan k'o Dorian Jejts, jok, ne, to je od salse. Latino seksi, crn i mističan. I on je znojav. Oko vrata mu je ogrlica sa žetonom. Ukr’o od Cobeta kaiš sa gigantskom kopčom. Došao je da kobjasni neke stvari, znaš iz geta je, težak mu je život. I on repuje. I dok to radi, mlati rukom u kameru. Pantalone mu spadaju. Sreća pa ne mogu dalje od dubokih zeleno-ljubičastih patika sa ogromnim jezikom. Prelazak na refren, uzvlačenje pantalona. Opet priča u kameru i rukama preti snimatelju.
Oštar kadar nazad na malu. Ona je čula latino ritam, greh je nadvladao, krv je nečista. Kadar ruke koja steže brojanicu. Ah, fleška - Papi je tu! Silazi, trči. Opet 14 frejmova po sekundi. Baba uzela u ruke džoger i zabarikadirala hodnik da joj spreči put da se vidi sa Papijem. I baba je znojava. Gazi babu, baba leže, i baca poslednji pogled na ikonu Svetog Karmelita od Bogote. Babina ruka pada i brojanica ispada iz babine ruke na pod, dole je laminat, jebiga sirotinja. Pogled sa ulice na ulaz zgrade, mala istrčava, njegova bejbi je konačno sa njenim Papijem. Papi će noćas jebati, u oba slota. Dernek se nastavlja. Oh, kako su svi oni tako kul šareni, bezbrižni, puni nade, neispunjenih snova, a opet tako krimi i strastveni. I znojavi.
O, majku vam milosnu jebem, zar je problem kupiti običan glicerinski sapun, uniseks antiperspirant, običnu jednobojnu majicu, i neki polovan fen. U vr’ glave 20 evra, mala cena za veliku uslugu neidenja na kurac.
Definicija je napisana za Mizantrophy.
Rapidshare žene
Prvo ti se kroz komplikovanu proceduru nude besplatno, a onda, hteo ne hteo, moraš da platiš da skidaš.
Prvoborci '41
Opasna sorta ljudi koja, srećom, lagano nestaje sa životne pozornice.
Ne, ne govorim ja o ljudima poput moje gazdarice sa početka studija, baba Milke, čestite Ličanke, za vreme rata bolničarke na Petrovoj gori, koja je svakog četvrtog jula vadila iz vitrine svoju Spomenicu i ordenje i skidala prašinu sa njih krpom, tresući se pri tom čitavim telom, jer se gospodin Parkinson intenzivno družio s njom godinama unazad, a kada mu se kasnije pridružio i gospodin Alchajmer, ordenje i Spomenica su uzalud čekali u vitrini.
Govorim dakle o ljudima koji su itekako znali da potegnu svoju Spomenicu, kao kebu iza pojasa, „kad god je trebalo“ – kako je to lepo umeo da kaže moj komšija, pokojni Dragomir Sikiracija. Uuu, od kakvog su samo materijala bile pravljene te Spomenice. Kakav crni džoker u špilu Piatnikovih karata, pa on je mala maca za Spomenicu !
Kuća ili stan u elitnom kvartu ? - Spomenica !
Mesto ambasadora u nekoj egzotičnoj zemlji ? – Spomenica !
„Savetnik“ direktora u dobrostojećem preduzeću ? – Spomenica !
Školovanje dece na prestižnim svetskim univerzitetima ? – Spomenica !
Potezanje i mahanje Spomenicom, kao i nabijanje iste na nos svugde i svakome, prvoborci ’41 su doveli do savršenstva. I ne samo to, u svom revolucionarnom zanosu i nadahnuću, naučili su svoju decu da je Spomenica nasledna poput bilo koje nekretnine i da oni i njihova deca, i deca njihove dece, itekako imaju pravo da uživaju sve blagodeti koje ona sobom nosi.
E pa, malo morgen, drugovi prvoborci !
Zbog vas nisam postao „kapetan na belu ladju“ jer je neko od vas glavonja poslao dopis da potičem iz „četničke familije“. Prc ! ... Ovih dana izjednačiše četnike i partizane. Šta ćemo sad, drugovi prvoborci ? Kome od vas da se napozdravljam šire i uže familije za uništen dečački san ? Kome da se zahvalim za dva šamara dobijena od direktora škole, kome me je nastavnica istorije poslala u osmom razredu zato što sam rekao da je moj deda do rata bio kulak ? Pa šta ako je bio ? Sve ste mu uzeli, a mojim roditeljima ste dozvolili da smrde u jednosobnom stanu, celog života strahujući da im neki vaš „ker“ ne zakuca na vrata, istovremeno ućutkujući mene, da ne talasam puno, kad je klupko krenulo da se odmotava, tamo krajem osamdesetih.
U krvavoj igranci devedesetih, koju ste nam zakuvali, najmanje je stradalo vas, vaše dece i unučadi, drugovi prvoborci. Opet ste na vreme izvukli guzice, i svoje i njihove, a nečiju tuđu decu ste slali da ginu i budu sakaćena. A meni u bukvici piše da sam bio na vojnoj vežbi ? Molim ?!? Koliko znam, a znam, na vojnoj vežbi se puca manevarcima i na kraju dana svi, i „plavi“ i „crveni“ dođu na isto kazanče da jedu. Nešto se ne sećam „plavih“ da su dolazili, a vi ? A da, vi ste bili„ opravdano odsutni“, je l' te ?. Nosili ste tetki lek ...
I sada, skoro dvadeset godina kasnije, putujem krajevima koje sam nekad zvao domovinom uz oprez. Zašto ? Neee, ne bojim se ja tamo nekog Lojzeta, Ante, Samira ili Dževdeta ... Bojim se nekog tamošnjeg vašeg prvoborca zaogrnutog lipom, šahovnicom, ljiljanima ili crnim dvoglavim orlom koji kroji tuđe sudbine bez krojačkog metra ...
Pa kako da vas čovek ne mrzi ?
**Lokalna kafana u Š. , Crna Gora, 1990.**
Sedim za stolom sa bratom od strica i taman naručismo po pivo kad sa susednog stola zakrešta nekakav čiča:
„Čiji ti je taj mali, Mišo ?“
„Eto ti ga pa ga pitaj ...“ – odgovori brat suvo.
„Čiji si ti, mali ?“ – okrenu čiča ka meni svoje čkiljave, svinjske očice.
„Mali ti je u gaćama, čiča, a ja sam sin ...“ – pa dodadoh očevo ime.
„Aaaaaa, (očev nadimak iz detinjstva) mali ... He, heee ... Pitaj oca oćahu li pocrkat’ četnici pod pećine dolovske, da ne bješe varenike iz vaše kuće ?“
„Bogami bi ja volio da je bilo više te varenike, pa da četnici prežive i da vam se onda najebu milosne ...“ – brat me uhvati za ruku. „Ćuti, jadan ne bio, on je prvoborac čuveni ...“
„Pa šta ako je prvoborac ?!? ... Čiča, nabij sebi spomenicu uuu ... znaš !!! Ne daš mi ni pivo s mirom popiti !!! Mrš ! .. Ajmo, buraz ...“
**Stanica „četvorke“ u centru Novog Sada, 1993.**
Stasiti četrdesetogodišnjak, pristojnog izgleda, nešto duže kose i „štucovane“ brade, sa sve šajkačom i kokardom na njoj i klinac od nekih sedamnaest-osamnaest, koji vrti malu srpsku zastavicu u levoj ruci, raširili mini tezgu tu na stanici i prodaju četnička obeležja i kasete sa muzikom nacionalističkog naboja. Iz malog kasetaša tutnji „Marš na Drinu“. Odjedanput užasna dreka.
„Sraaaaam vas biiiilo !!!“ – vreči kao jare iz plota jedna smežurana starica sa štapom. „Sraaam vas biiilo, partizaaaani umiru po parkovima od gladi, a vi prodajete to smeće !!!“
Stariji čovek pokušava da je umiri.
„Molim vas, gospođo, smirite se, nema potrebe da vičete ... Vidite, ja prodajem ovo da bih preživeo, ja i ovo moje dete ... A ko zna, za pedeset godina, možda će neko poput mene na ulici prodavati petokrake ... Nemojte tako ...“
„Sraaaaam vas biiilo !!! ... Sram vas biiiiilo !!! “ – ne odustaje starica. „Ja ... ja ... ja sam prvoboooorac !!!“
„E, baba, aj sisaj kurac!“ – uskoči u raspravu klinac iza očevih leđa. „Šta mene bole kurac što si ti pušila kurac Moši Pijadi u rovu, pa dobila spomenicu ?! Ajd, sad, odjebi !!!“
Baba zaneme.
„Dobro je“ – pomislih. „Nisam jedini koji ih mrzi ...“
**Prijemna hirurška ambulanta lokalne bolnice, 2004.**
GRUUUUU !!!
Vrata ambulante se uz težak tresak otvoriše, ne bih smeo da se zakunem, ali ko da ih neko nogom otvori i unutra upade čovek pedesetih godina, sav unezveren, ali mu glas zazvuča veoma drčno:
„Molim vas, doktore, moj otac mora pod hitno da legne u bolnicu ! On ima skoro osamdeset godina i jako mu je loše ...“
„U redu, uvedite ga da ga pregledam“ – rekoh.
Po obavljenom pregledu, vrlo brzo utvrdih da starac nema nikakvo hirurško oboljenje koje bi zahtevalo hitan prijem, pa tako i rekoh njegovom sinu.
„Ali kako, molim vas, nije za prijem ... znate, on je prvoborac ...“ – drčno će sinčić.
„A je li ? E pa vidite, gospodine, to kod mene nije olakšavajuća, nego otežavajuća okolnost ...“ - rekoh uz jedva primetan osmeh. Jesam li darnuo gde ne treba ? ... Ooo, još kako ...
„Kaaaako molim ?“ – dreknu sin, a zatim sve maske finoće spadoše i on krenu da sipa najstrašnije kletve, uvrede i pretnje. U tom momentu se setih da sam dan ranije na odeljenje primio dedicu, koji je veći deo života proveo u zatvoru zbog pripadnosti četničkom pokretu i cinično se osmehnuh.
Glumeći da sam se uplašio od sinovljevih pretnji, rekoh:
„Dobro, gospodine, primiću vašeg oca u bolnicu ...“
Momentalno je zaćutao, a pobednički osmeh mu je ozario lice.
Lično sprovedoh dedicu do sobe u kojoj je ležao ovaj drugi dedica. Upadoh u sobu prilično bučno i viknuh:
„POMOZ’ BOG, ĐEDE !!!“
„Bog ti pomog’o sinko ...“ – reče stari četnik.
„Evo ti vodim jednoga prvoborca, da ti bude cimer ...“ – namignuh mu šeretski uz osmeh.
„Ođe mi ga lezi ...“ – reče deda pokazujući na krevet do svog.
„Da ga ja izliječim ..“ – nastavi on „testerajući“ bridom levog dlana preko sopstvenog grla.
Sutradan je deda-prvoborac napustio bolnicu. Na lični zahtev.
Definicija je napisana za Mizantrophy.
Yugo
Ne, neću da pljujem juga. Dosta bre više, bemmumater. Red je da se kaže i neka lepa reč.
Dobro, možda nije najbolje napravljen. I od kad je napravljen, nije bilo poboljšanja. I možda ga mnogi sa pravom nazivaju kantom,cimentom... I možda mu grejači na zadnjem staklu stvarno služi da ti se ruke ne zalede dok guraš zimi. A ni leti neće da upali svaki put iz prve. I od opreme ima samo rezervni točak. I možda ljudi koji voze juga stvarno idu u raj jer su pakao već prošli...
Ali...
Jedina stvar za koju sam sto posto siguran je da jugo stvarno ima dušu. Jer, svaki jugić je priča za sebe. Ima nešto svoje, nešto posebno. Ima caku pri paljenju. Ima luft u volanu. Ima loš menjač. Ima dobar menjač. Ima menjač. Ima ručnu. Ima neki poseban detalj koji ga čini baš takvim: posebnim. I svi vozači ga pljuju dok ga voze, a onda, kad ode, gledaju ga sa bolom u duši. I sve to zbog toga što i on ima dušu. Jer duše uvek nadju način da se vežu jedna za drugu.
Moj jugiša je rodjen iste godine kad i ja, 1990-te. Četres'petica, crvene boje. Keva ga kupila kao polovnog nekih godinu dana pre nego što sam dobio dozvolu.
U vreme kada sam ga ja vozio, maksimalna brzina mu je bila 80. Nizbrdo. Ručnu nije imao, ali je zato imao luft u volanu od pola kruga. Prednji levi far mu je ispadao pri naglom kočenju, tako da sam na semaforima stalno istrčavao da ga vratim, pre nego što krenem dalje. Prilikom ubacivanja u treću je ispuštao zvuk zbog kog su se svi ljudi okretali na ulici.
Jednom prilikom sam sa njim umalo ušao u Gružansko jezero. Iz Stragara, za vreme neke velike kiše, vratio me je kući sa jednim brisačem. Na vozačevoj strani. Koji je iskakao sa šoferke na svakih 10-ak minuta, pa sam, po onom kijametu morao da istrčavam da ga namestim. Jednom sam kroz Glavnu ulicu provezao 7 riba na zadnjem sedistu. Legao bio jadnik do crne zemlje. Jedva je išao. U Guču sam sa njim, pod policijskom pratnjom ušao u sam centar. K'o gospodin čovek.
Pre dve godine sam kupio drugi auto. Keva ga još uvek vozi.
Danas, kada prodjem pored njega, kroz glavu mi prolaze slike svih zezanja i putovanja. A količina osmeha i sećanja nadoknadjuje sve njegove nedostatke.
Nikad me nigde nije ostavio. On nije bio auto. Taj Jugiša mi je bio drug.
Živeo Jugiša!
