Jutarnja kafka
Pišem ovo kao upozorenje samom sebi. Najgori scenario.
Jutarnja kafka nije kafa, to je proces. Proces razmišljanja uz prvu, jutarnju kafu poslije neprespavane noći. Oluja riječi, pljusak rečenica i cijelih tekstova sa grmljavinom i flešbekovima. Milion pitanja. Nula odgovora. Nevidljivi sud. Osjećaj krivice iz apsolutno nepoznatog razloga. Preispitivanje soptvenih životnih grešaka koje to u početku nisu bile, bar nisu trebale da budu. Zbunjenost i nerazumjevanje sopstvene situacije. Kako je došlo do toga? Gdje sam pogriješio? Koji me je kurac natjerao da dignem kredit? Od kuda mi pravo da sjebem sopstveni život? Ko je mogao da zna da je ta fina, dobra cura koja je odgovarala i majci i drugovima bila samo faza u radjanju stoglave aždaje, gutačice plata i minimum sedam kredita?
Zašto me neko nije upozorio? Zašto sad svako jutro vidim ćaletovu sivu i umornu facu kako me pita jesam li dobro razmislio. Ne kontam kako to tad nisam čuo. Jebiga...
Svi su odjednom kadije. Svi bi da te tuže i najrigoroznije sude, pod refom kad tašta dodje na "par dana". Još te ponekad tast malo razumije ali zna se na čijoj je on strani. Kao i ja, kao i svaki drugi papučar.
Kafa je dobra. Gorča, jaka, miriše ko` na reklami. Ali na balkonu, jerbo se u kući ne puši. I onako ne pušim, ne smijem. Užasno joj smeta dim. Na balkonu sam iz navike, tako sam radio na početku dok se nije transformisala u gore pomenutog monstruma.
Lijepo je na balkonu. Nije mi muka, ne preznojavam se i nije me strah. Iracionalan strah da će u stan da upadnu ljudi u crnim odjelima da me vode na streljanje, kao džukelu lutalicu. Nekad me je strah, a nekad bi to volio, metak u čelo i dovidjento. Ipak, ne moraju to da budu ljudi u crnim odjelima. Napokon, kad popijem kafu i zatvorim balkonska vrata tu se negdje i probudi moja divna aždaja pa se onako tiho prodere iz vecea u kojem sere i naravno ne zatvara vrata. Tad mi se vrati strah, muka i preznojavanje i shvatim napokon da u stvari preživljavam egzekucije svako jutro!
I to u obliku jedne rečenice koju izgovara usrani, ženski insan. Obično nakon toga dolazi i pokoje pitanje, opet samom sebi.
"Ejj robe!! Znaš, nešto sam razmišljala!"
A upičkumater`nu.. Koliko para, jel` danas 10-ti? Kad deda dobija penziju?
Nedo Bog nikom.
GLIGORIJE VULE · 21. okt 2013.
