Čekam te, ali nikad se nećeš vratiti
Nedostaješ mi.
Nedostaješ i više nego što možeš da zamisliš. Nedostaje mi tvoje milo lice, sunce mog života. I tvoja kosa, da se zaplete u mojim rukama kao muva u paukovu mrežu. Nedostaje mi svaki tvoj zagrljaj, kao hiljadu plišanih medvjedića mekan. Svaki tvoj poljubac u noći, kada me košmari probude. A takvih noći je bilo dosta, i nije ti smetalo da sa mnom ponekad probdiš budna, dok ne zaspim. Ti si ta koja me umiruje. Sam tvoj dodir učini više nego bilo koji bensedin. Ti si moj vjetar u jedrima. Ti me pokrećeš. Ti si moj izvor i bez tebe nema rijeke kojom plovim. Samo suvo korito, suva zemlja ispucala na suncu. Bez tebe, ne postojim. Ne tečem. Ne idem nigdje. Dani prolaze bez mene. Ne izlazim iz našeg stana. Da, našeg stana, koji mi se čini kao kartonska kutija, mali i fragilan. Muziku više ne slušam. Svaka pjesma je bila naša... Ma čitav svijet je bio naš! Imali smo sve što smo zamislili. Imali smo jedno drugo...
Onaj dan kada si otišla... Taj dan sam i ja otišao. Od tada me više nema. Gubim se kao odraz u vodi uzburkanoj. Od mene je ostala samo ljuštura, samo kosti i meso koje se drže na okupu, bez ikakvog smisla, tek, eto, da postoje. Nećeš se vratiti. To me izjeda. Boli svako jutro kad otvorim oči, jer znam da te više nema u mom životu. Svaki pokret bilo kog mišića je naporan, čak i treptaj da ovlažim oči usahle od suza. Košmari i dalje izjedaju moju noć, a tebe nema da jednim dodirom svojih usana smiriš sve orkane i tornada u mojoj glavi. Tutnje po mojoj glavi svaki dan. Nekad ne spavam i po par dana... Umoran sam, ne želim da idem dalje... A znam, moram da živim, moram da nastavim sam. Tako bi ti htjela... Tako bi ti htjela...
- Pokreni se Milane! Nije ona jedina! Ajde, izađi iz stana, danas Sveti Trifun, idemo kod Radovana na slavu.
- Idite bez mene, ja... imam druga posla...
- Opet ideš njoj?
- Kako znaš?
- Nisi bio već mjesec dana, prošao sam juče kraj nje, a cvijeće je bilo isto ono koje si onomad ostavio.
- Da... Cvijeće... Trebalo bi ga zamijeniti novim... Ponijeću i kosu, da raskosim malo.
- Kosili su juče, nemaš potrebe. Čisto je... I oko njenog spomenika.
- Dobro. Odoh, znaš da nije voljela kašnjenje. Čućemo se...
Komentari
Нису разлози само формални, рек'о сам да није ни ваљано, што важи за овај текст где год да се налазио. И то још покушавам некако да превалим преко језика благијем тоном да се човек не увреди. :ДЗнам коју реч тражиш. Патетично.
Јебига, тако је.Пример је шлаг на торту патетике. Говори оно што је све време очигледно кроз тело дефиниције и не изазива посебан ефекат. Било ми је мучно да читам ово, али не зато што ме је дотакло, једноставно, превише милијарду пута раније употребљених поређења и мисли, на јако малом простору. Тако да је и клишеизирано солидно.
Шта га знам, није ми ово добар начин за исказивање туге, а ни депресије. Једноставно, млако је, нема ефекат који би требало да има. Не гради се прича, него је панч лајн одмах на старту и како дефиниција одмиче, аутор као да се труди да је продужи, без претераног смисла. А самим тим и дозвољава читаоцу да се опорави од ударца.
Тако да је, ако мене питаш, од прве до последње реченице текста све јако танко.Минус.
Шта га знам, није ми ово добар начин за исказивање туге, а ни депресије.S obzirom na to da sam imao bar sedamdes devet puta mračnije misli, ispalo je svjetlije nego što sam očekivao. Ali da, patetično. Zar nismo svi patetični u takvim trenucima?
Не гради се прича, него је панч лајн одмах на старту и како дефиниција одмиче, аутор као да се труди да је продужи, без претераног смисла. А самим тим и дозвољава читаоцу да се опорави од ударца.
Тако да је, ако мене питаш, од прве до последње реченице текста све јако танко.Минус.
Aokej, vatever. Dosta je bolja od prethodne takmičarske, meni to bio cilj. Tek ta što zaslužuje minus! Pa prvi bi ga ja dao lolololo
- h
bravo lukac
