Da igra u školskoj predstavi, bio bi drvo
Oličenje nebitnosti. Nije super a nije ni heroj ali zato ima jednu moć - nevidljiv je. Ko zna, možda bi zbog svoje neprimetnosti u nekom drugom univerzumu bio dobar profesionalni ubica ili tajni agent. U ovom je, jebiga, statista. Igra na životnoj poziciji levog smetala i treća je postava. U drugom timu. Često ga porede sa rezervnim točkom, osim što od točka ima neke koristi.
E sad, da me neko pita zašto je to tako - tri blage nemam šta bih mu rekao. Genetika? Mentalni sklop? Možda je previše mekano umešen? Da nije stidljiv na čukun babu Radunku? Ili je glavni i odgovorni krivac nemogućnost da se nametne?
Možda ništa od toga, a možda i sve zajedno. Jedno je sigurno - pored takvih *stabala* prolazite svaki dan.
Nikada se nisam izdvajao. Možda zato što sam užasno tih. Od kad znam za sebe, progovaram samo kad moram, kad me nešto pitaju. Lakonski govor, Sparta i taj fazon. Ali drugi to ne vide tako, zovu me Muto. U školi sam znao odgovor na svako pitanje, ali koliko god visoko da podignem ruku, nastavnica me nije prozivala. U trećem razredu sam na školskoj priredbi bio drvo. Nije to bio nimalo lak zadatak, c! Morao sam da mašem rukama koje su u stvari predstavljale grane. Molio sam onog gore da me drvoseča secne pa da se stropoštam posred bine, bar bih tako došao do izražaja. Al' ne lezi vraže - stavila me učiteljica u sam ćošak. Čak je i mala Maja bila Sunce, i imala je puno rečenica da izgovara. Zavideo sam joj na tome, mada sa ove tačke gledišta priznajem da mi se sviđala. Čujem udala se i napravila karijeru. A ja, Muto... ništa. Evo i sada, dok mašem rukama kao nekad granama imam osećaj da me niko ne jebe ni dva posto. Pogađate, saobraćajac sam.
Definicija napisana za takmičenje ''Komparejšn kompetišn'', krug II.
