Frodo
On čezne!
Celim svojim bićem! Nepoznata unutrašnja sila ga konstantno vuče ka prstenovanju svake devojke koja mu se učini kao ona prava!
Šta, koji kurac?! On je pokušaj Bosiljčića na izrazito šotrovačkom narečju, parira Petrarki po onom nivou šugave patetičnosti, propas' sveta!
On je osećajan!
Na kolenima je prosi prstenom njegove bake koji se prenosi generacijama u njegovoj lozi... Pita je "ono" pitanje...
Sada, on - pati!
Jadan dečkonja...
Do sledeće prave ljubavi...
Frodo: "Draga moja ljubljena, već smo mesec dana zajedno..."
Nesrećnica: "Da, dečko, o tome sam htela da porazg..."
Frodo: "Nemoj ništa reći, sve već vidim u tvojim očima predivnih morskih dubina!"
:kleči na laticama ruža, dok sveće obasjavaju sobu izlepljenu njenim posterima:
Frodo:
"Bez vida vidim, nem, glas gubim:
Umreti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim..."
Nesrećnica: "Hoćeš da kažeš da si peder?!"
Frodo: "Ne, ne, pogrešni stihovi...! Nosih se mišlju da:
Beatriče moja, ljubim te nežno,
Kao lišće kad u jesen pada,
Želim da te držim snažno,
Da li bi bila moja mlada?"
Nesrećnica: "Budalo jedna, odjebi, došla sam da ti kažem da raskidamo zato što si odvratni patetični kreten i mesiš štrudlu bolje od moje keve!"
Frodo (pada na pod, savija se u grčevima šoka fazon epi-napada): "Ali... krhlj... draga... ja te volim, ne mogu... krhlj... bez tebe... Obećavam da ću... krhlj uraditi šta želiš... krhlj... popraviću i matu u školi...!"