Plemena na vukajliji
Nastala su tako što se pojedinim autorima toliko dopao sajt, da su na njega morali da pozovu i kompletnu familiju i rođake do osmog kolena, kumove, prijatelje, poznanike iz voza i kasirku iz Maksija. Zahvaljujući ovoj pojavi, razgovori u komentarima su dovedeni do granice nerazumljivosti. Određena plemena na vukajliji su čak počela da razvijaju sopstvene jezike.
Komentari na nasumičnu definiciju.
1. (zalutali član susednog plemena) Odlična definicija. +
2. Da dadadada kao peca i tin lizi!!!!
3. Tin lizi hahahah, jel se sećaš šta je rekla za gaće bubrežare )))
4. Ahah da da, pitaćemo je večeras za metlu u 17'-ici :DDD
5. wyneb mwnci ceilliau babell ar hap
6. (zalutali član susednog plemena) Slažem se. +
7. Ćale, vri ti voda.
Kamaz
Najbezbednije prevozno sredstvo, legenda asfalta, makadama, kopna, mora, ruski odgovor na sve fensi kamione-apartmane poput skanije, volva, mercedesa... Kabina mu nije opremljena kao soba u luksuznom hotelu, ne možeš ljudski ni da se ispružiš, kontrolna tabla i unutrašnjost je naravno gvozdena, ali zato je nekoliko godina zaredom pobednik relija Pariz-Dakar, relija Argentina-Čile i relija Svileni put, i naravno jedina je zamena za brodove-čamce-tankere, zimi, na zaleđenim ruskim rekama.
- Rusi misle da je prvo biće na zemlji bilo kamaz, i da je ono glavni razlog što su dinosaurusi izumrli. Ali kasnije su ipak ljudi uspeli da pripitome kamaz, koliko god to čudno i neverovatno zvučalo.
- Za vozača kamaza kažu da na saobraćajne znake obraća pažnju samo iz čiste radoznalosti i da nikad ne koristi pojas.
- Kamaz je poznat po tome što nije prošao kraš-test, već je polomio zid i izgubio se u nepoznatom pravcu.
- Kamaz uvek čeka iza krivine kad počnete da pretičete. Ako slučajno tamo ne sretnete kamaz, to znači da se vi nalazite u kamazu.
- Veruje se da je tenk rani pobačaj kamaza.
- Jednom rečju - KAMAZ.
Ruski mercedes
Automobil (valjda je automobil) poznatiji kao Volga, koji je do raspada SSSR za Ruse predstavljao simbol raskoši, luksuza, prestiža, uspeha i blagostanja. Dobio je naziv ruski mercedes najviše zbog toga što je bio zvanično vozilo ruske vlade, na zadnjim sedištima Volgi pičke su guzičili svi ruski predsednici, uključujući i Putina. Jedini odgovarajući, od koga se ne možeš postideti, poklon, prvom čoveku koji je odleteo u kosmos je mogla da bude samo Volga, tako je i bilo, parkirana lepotica je čekala u dvorištu, Jurija Gagarina koji je kada ju je video izjavio - Samo da obrnem jedan krug i mogu slobodno da umrem.
Inače u Rusiji Volgu još i zovu strejt mercedes, jer za konstruktore Volge aerodinamika je gej osobina, utvrdili su da vetar uvek duva Volgi u leđa zato što nema muda da joj pruža otpor. Vozeći ovo borbeno vozilo, mlađu sestru kamaza, vozač dobija želju da njime uleti u srce Staljingrada.
U ruskom PES-u stamina igraca je izražena u volgama.
Vilenjak
Gej. Ukoliko ste onako građanin sveta pa volite taj izraz.
Peder. Ukoliko ste ponosni stanovnik brdovitog Balkana.
Lik koji voli da se spava u guzu na jeziku onih prvih.
Lik koji voli da se šuri u plinaru na jeziku ovih drugih.
Kako god da okreneš isto ti se 'vata.
Izraz je počeo da se koristi najviše posle filma Gospodar Prstenova, posle kog se i omasovio žanr epske fantastike i mase su prvi put videle kako izgledaju vilenjaci.
Plavi, nežne kože, flafičasti, feminizirani, baršunasti, gipki, ženskasti i koliko god da u nekoj sceni filma vilenjak surovo ubija horde neprijatelja, opet nekako sve to deluje pederski ili ako hoćete, gej i stvarno deluje kao fantastika.
Uvek kada se pojavi vilenjak u sceni nekako ga je lakše zamisliti kako vozi rolere nego kako tamani horde neprijatelja, a kada bi se dva muška vilenjaka poljubila, delovalo bi kao lezbo film.
Baš gej rasa.
Aragorn: Pogledaj ka istoku Legolase. Vatre se dižu. Sauronovo oko se okrenulo ka Gondoru.
Legolas: Da, ali pogledaj u zvezde i kakav divan kontrast baca svetlost od vatri na noćnom nebu.
Aragorn: Moramo se spremiti za krvavu bitku koja predstoji.
Legolas: Možda nam je ovo poslednji dan života znaš. Valjalo bi to iskoristiti.
Aragorn: Na šta ciljaš? Sa vama vilenjacima čovek nikada ne zna.
Legolas: Pa mislio sam malo, da pridržim tvoj mač, ako me razumeš.
Aragorn: Pa evo ti mač, ali koji će ti đavo kada imaš tvoj luk i strelu. I juče si tražio od Gimlija sekiru da držiš. Čudni ste vi vilenjaci skroz.
Legolas: Au bre koje ste vi svi sirovine idem da spavam. Daj mi onu veliku sveću tamo.
Aragorn: Evo ti sveća, šta se ljutiš odmah kao neka žena.
Heroji 3
Ко је уписао факултет коју годину пре и после 2000-те, а играо је ову игрицу, вероватно га није завршио за мање од седам година. Било је ту и аматера који су играли само кампање, они се не рачунају. Многи су ради ње куповали мрежни кабл по цену да још два месеца не замене прегорелу сијалицу у вц-у и три дана да не окусе пиво. Таман кад је после 5000 одиграних партија сморила, Руси су развили хакерску кич надоградњу ВОГ, која је додала нову димензију и продужила зависност бар још годину дана.
- Брате, јебала те Изра и ти некромансери више, треба три сата да ти бацам имплозију на те костурове
Sisata komšinica u zrelim godinama
Tiha patnja lokalnih adolescenata i njihovih očeva.
Usrećuje slučajne prolaznike svojom pojavom, ulepšavajući im ostatak dana i ublažavajući depresiju povodom još jednog ponedeljka.
U toku običnih životnih radnji, poput zalivanja cveća u dvorištu, ili odlaska do prodavnice, postaje predmet vickastih opaski muževa svojih prijateljica, propraćenih širokim osmehom.
Njen sin je uvek omiljen u društvu i ortaci mu često dolaze na gajbu, iako nema Sony Playstation.
Muž joj je kamiondžija na dugima trasama, zbog čega je često i odsutan.
Ortak 1 (drugim ortacima): E, kakvu sam pičku video danas u busu, nije mi bilo dobro!
Jedan od ortaka: Jel ko Žaretova keva?
Ortak 1: A dobro sad, nije baš ko Žaretova keva ali je mnogo dobra!
Sito i rešeto
Previše životnog iskustva za običan ljudski vek.
Zamišljam jedan takav primer:
Sa 14 godina mobilisan, 1914. godine. Cerska bitka. Ranjen. Valjevska bolnica. Kolubarska bitka. Povlačenje preko Albanije. Tifus, dizenterija. Bolnica u Africi. Svuda oko njega smrt. Povratak u jedinicu. Proboj solunskog fronta. Ranjen. Juriš do Beograda, 500 km. Izgubio u I Svetsko ratu tri rođena brata, sestru, oca i još mnogobrojne iz šire familije. Onda, dalje do Slovenije. Ostanak na granici sa Italijom još nekoliko godina. Ranjen. Vrbovan u obaveštajnu službu. Ženi se i ima šestoro dece, od kojih troje umire u ranom detinjstvu od bolesti.. Putešestvije po celom svetu do izbijanja II svetskog rata. Ponovo u ratu, pada u zarobljeništvo. Logor ‘Mathauzen’ preživljava sa 40 kg telesne težine. Vraća se kući i saznaje da mu je žena poginula u bombardovanju savezničkih aviona, pred oslobođenje. Ponovo se ženi. Četiri godine traga za decom i pronalazi jednog sina i kćerku u hraniteljskim porodicama. Vraća se sa njima kući. Ponovo radi za obaveštajnu službu, do penzije.
U međuvremenu, njegova deca završavaju visoke škole. Dobija unuke.
Uživa u prepodnevnim šetnjama Kalemegdanom i odmaranju na klupi. U stanju je da dugo gleda ušće Save u Dunav, satima. Posmatra dve vode koje se pred njim sastaju i seća se svog boravka u zemljama odakle izviru. Misli mu se zapliću, pogled zamuti. Ništa oko sebe ne čuje.
Onda ga prene oštar udarac u klupu. Trgne se i vidi lice mladog dečka, kao što je bilo njegovo kada je prvi put mobilisan. Junoša u jednoj ruci drži limenku piva, kao i njegovo društvo, preko glave im navučene kapuljače, jedva im razaznaje lice u sumraku. Pomisli u trenu da je on je njihovim godinama u ruci držao pušku i šajkaču na glavi. Razjapljenih usta, sa pivskom penom na uglovima usana, onaj što je šutnuo klupu, urla na njega:
- Š’a si zin’o fosil? Čekaš grobara? Bolje ne čekaj, skoči sam dole, i hi hi hi...
Celo društvo se kida od smeha.
On se samo prekrsti, promumla nešto sebi u bradu, lagano ustane i pođe kući.
Umire u snu u 98. godini, umalo da doživi i bombardovanje. Na njegovom grobu bi trebalo da piše:
Анастас Петровић
1900-1998
прошао сито и решето
Ne bih imena da navodim
Ono što pičkica izgovara, jer nema petlju da sastavi smislenu rečenicu i ispičkari sve koji mu smetaju. Ili da popravi nepravedne pojave i stvari. Umesto toga, počinje da vrda i optužuje imaginarna bića.
- Jebem ti život i sve da ti jebem!
- Šta je bilo, mukice?
- Izašao danas na ispit i dobio sedmicu! Eto, to je!
- Pa?
- Pa, šta? Neke čepulje se čepile profama i dobile 2 ocene više!
- Ko se čepio?
- Ko? Određene osobe iz prvog reda. Ne bih sad imena da navodim, ali zna se na koga mislim!
- Na koga?
- Ma, nije bitno. Znaju oni ko su!
--------
- Kad toliko daješ savete, reci koliko si ih ti jeb'o do sada?
- Ja? Stotine...i više stotina...hiljada
- Aha! Pričam ti priču. Ko su onda te srećnice?
- One? Neću sad imena da otkrivam, ali...
- Nećeš? Sve mi se jasno. Idi jebi krevet!
-------
- Trudna sam!
- A?
- Rekoh, trudna sam - 4. mesec!...Kakva je to faca?
- Faca očajnika. Tek smo 3 meseca u vezi.
- Pa?
- Očigledno da te neko drugi napump'o. Koliko ih je bilo pre mene?
- Pa, ne bih imena direktno da navodim...
- KO?!
- Žare sa Vračara...
- Ko još?
- Kole Kitolomac...i onaj Vanja sa Banovog Brda. E, da i Simo, kolega sa posla...(nabraja dalje 349 ljudi)
- Bog te jebo! Tebe je jeb'o celi stadion, uključijući korner zastavicu i četvrtog sudiju!
Forneti
Pecivo koje jedu samo žene i homoseksualno opredeljeni muškarci.
Nemoguće je biti muško i poželeti da probaš nešto sa takvim imenom.
Pravi muškarac čupa živo meso sa butina jarića, odgriza kokošije glave ili žvaće ljute papričice na kilo uz neku dobru domaću.
Zanimljiva geografija
Одлична игра наше младости, која нас је толико пута извукла из невероватно досадних предавања и часова. Правила су једноставна – уписати географски појам који почиње на задато слово. Класични појмови били су држава, град, река, планина, биљка, животиња, предмет и име, али су неки маштовитији играчи знали да додају и кола, цигарете или болест. Свака игра почињала је насумичним убадањем слова из неког уџбеника, мада је то знало да се одужи будући да су редовно испадала слова „Љ“, „Ђ“, „Њ“ или неко које је већ било. Међутим, постојао је проблем у игри. Наиме, многи играчи који се не могу сврстати у бистрије знали су да лупају појмове и да вас убеђују у њихово постојање, а опет, они бољи често су били оптуживани за исто приликом навођења неке мало егзотичније локације.
- Ајмо. Држава?
- Аустрија.
- Аустралија.
- Аустрија.
- Град?
- Алексинац.
- Апатин.
- Антананариве.
- Атанариве? Шта сереш, бре, Маре?!
- Морону, то је главни град Мадагаскара.
- Шоми, сти чуо икада за ово?
- Јесам, ајде, ајде, настављамо...
- Река?
- Амазон.
- Аааа... Арис!
- Какав, бре, Арис?
- Па као онај грчки тим... Добио је име по реци.
- Шта једеш говна? Добио је име по Аресу, грчком богу рата! Шоми, реци му...
- Шта знаш, можда је у праву...
- Добро ајде, нек ти буде... Шоми, штас ти имао?
- Амазон.
- Ок. Планина?
- Авала.
- Авала.
- Атлас.
- То је књига, дебилу!
- И планина у Африци, идиоте!
- Чек, Маре, зар није то лик из грчке митологије?
- Е, сисајте курац обојица, нећу више да играм!
Imam pigment
Ohrabrujuća izjava bledunjavih djevojaka sa kompleksom tamne kože, kada prvog dana na moru počnu da se podmazuju suncokretovim uljem u bočici sa egzotičnim imenom na naljepnici.
Prvi dan na plaži, upekla Zvijezda, demo verzija pakla. Ona se već nauljila ko friteza, raskerečila se po peškiru i grabi zrake ko da će da ih nosi na berzu posle.
- Ej, 3 sata je, sad najgore peče, ajmo na limunadu negdje.
- Neću ja, hoću da se sunčam. Poznaje li mi se boja već?
- Četiri sata si na plaži, kakva bre boja... Nego pretjerala si sa tim uljem, stvaraš efekat staklene bašte na plaži. I još ima da te ožeže sunce.
- Ne brini, neće mene, ja imam pigment, boja mi se odmah primi.
- Imaš pigment?! Blijeda si ko grof Drakula, svi zveraju u tebe u radijusu od 15 metara. Ko da sam pokemona doveo na plažu. I pigment nemaš, ako misliš na melanin. Možda onaj zeleni, probaj da vršiš fotosintezu. Odoh sad, na PIVO, doći ću večeras sa paketom jogurta.
K'o korner zastavica
Поређење које омогућује и мршавим људима да се сврстају у категорију спортски грађених.
Pederi
Buljaši.
To su oni što im se ne digne na žensko nego na mesara ili stolara.
Muškarci što se šnjufaju u uši.
U društvu se prepoznaju tako što nose šal oko vrata i upasan u gaće.
Dobro podnose alkohol i vesele su prirode. Miris im je važan.
Upoznao sam jednog pre neko veče. Ljigavi čistunac, mirišljava papuča, ispeglana košuljica, veseo pogled, ženski jezik, znači ono, sve najgore.
I jebote pričamo mi i pijemo dunju, a ja sve gledam kako da ga nabodem mamicu mu onu seljačku i pijemo mi, al' jebote dobro pije, prati on mene, kako koju radžu eksiramo ja zahuhćem kao medved, a on izbaci nekakav ženskasti visoki zvuk, kapiram da ga to radi, al boli me kurac i tako se ja, da ne grešim dušu, moram da priznam, fino zargejem. Nisam bio pijan, daleko od toga da sam se uletvio, ali posle sedam dunja ovaj peškirić se odlično držao, mamicu mu njegovu neotesanu.
Elem, nešto smo pričali, neki vic, a zamislite samo kakav vic može da priča jedna seka, neki kurac o dve devojke koje otišle u šoping pa nešto upadnu u raspravu sa prodavačicom oko visine nekih štikli, nemam pojma, bole me kurac, koja je poenta, al' sam se smejao, majke mi nešto mi bilo smešno, bole me kurac, valjda kako ovaj govnar priča ko moja pokojna strina Anastazija pa mi navrle i emocije i sve, a pa poenta cele priče je da je taj fegetlić iz unutrašnjeg džepa svog ultrauskog prsluka izvadio nekakav kurac, kaže "šnjuf".
Nisam ja od prekosutra, bole me kurac, kažem ja njemu da to nije šnjuf nego da je šnjuf kad pričaš nešto što nema mnogo veze, skoro kao "zbljuv".
On meni na to ležerno spusti šaku na koleno i kaže da se opustim, da je ovo najbolji šnjuf ikada. Naime, po njemu je šnjuf nekakav kurac koji se sipa u uši, neka pederska stvar, al' sam tolko bio veseo nešto, dal je od one dunje ili piva ili atmosfere, proradi mi želja i bloe me brige, zbljuvnem ja taj šnjuf u kurac u uši.
I jebote da vidite vi te komedije, čovek od šljufa stvarno pozbljunjavi, kako smo srali ko navijeni, bole me dupe, on, mamicu mu inkulinsku i ja, cimala me riba ja joj se nisam javio, bole me dupe baš da joj se javljam, jebote kolko je dobro.
E i tako priča ima poentu, a ona je da sam se probudio u nekom redom krevetu i shvatio da nešto ne miriše na dobro. Bio sam siguran da nikada neću koristiti šnjuf, ali sam po zbljuvljenoj jastučnici znao da sam jebo jednog koji koristi.
Sve u svemu, bole me dupe, nije loše, bole me kurac baš.
Pavle Vujisić mod
Стање духа, трансцендентална раван ума, кулминација доброг расположења, нирвана алкохоличарске професије, клистир злих мисли. Стање које је Ричард Бартон тражио трчећи го по српским ливадама, циркајући шљивовицу на екс и берући беле раде попут босанске шипарице на великом одмору. Да је Далај Лама поклоник чашице, врхунац медитације би му био баш овај људски мод. Авангарда свим осталим кул испичутурама, холивудским или белосветским. Сви су они дркали курац на то како Паја држи чашу и меневрише својим стомаком разгрћући пијане ђилкоше, не би ли дошао до певаљке и уделио јој коју новчаницу међу заруменеле, усјајеле сисиће. Пушити цигарету онако како Хенри Фонда никада није могао ни да замисли. Бити лаф у срцу и у глави. Одбити било шта осим светог тројства кафане, лимене пиксле, каро стољњака и ОНЕ чаше. Хладнији од леда, па ипак темпераментнији од молдавијског макроа. Бити убер човек, способан да попије више него што други наручи. Отварати пиво оком, количину мерити у гајбама, при справљању шприцера рачунати да је увек зима. Једноставно, бити џек, а не трудити се иоле.
-Брате, морам ти рећи, онај твој рођак је луд човече, никада се нисам тако провео са неким кога не познајем.
-Их, брате, па моја крв.
-Дај, не сери, шта ти имаш са њим, човек је синоћ укључио Пајин мод, а ти си био ко и увек у свом фазону, нити пијеш нити сукње скрнавиш.
