Citroni
Najpopularniji sladoled pre nekoliko godina, bio jeftiniji od zvake, osvezavajuci od limunade.
3 dinara, pa gde to ima ? (:
Ljubav Srba prema fudbalu
Bezuslovna, neuzvraćena i potpuno nezaslužena. Kao ljubav roditelja prema detetu kretenu, ili ljubav naivnog muškarca prema ženi koja ga je sto puta prevarila i izdala.
-Je si gledo finale u vaterpolu, kako smo im jebali kevu!?
-Pa nisam, ne pratim to... Mislim, svaka čast momcima, al jebiga kad me ne interesuje vaterpolo...
-A Đoković prvi na svetu!
-Ma jebo te Doković, pun mi je kurac tog Đokovića!
-A jel si čuo da Duda Ivković ostaje selektor, imaćemo sad ekstra šanse da opet uradimo nešto!?
-A, basket, čuo sam, pa dobro, šta ja znam... Nego kad mi igramo sa Farskim ostrvima, trebaju nam ti bodovi ko leba?!
Tenisko psovanje
Dozvoljeno je za sve osim za tenisere sa engleskog govornog područja.
Tipsarević: Šta sere ovaj sudija koje pičke materine. Jebem li ti krv i igru, i ovaj mrtvi turnir. Ima da mu nabijem ženi dršku od reketa, da je raščerečim ko Milicu..
:zviiiiz: zviiiiiiiiz: zviiiiiiiizz: Et' ode mi reket zbog ove sisurine u stolici.
Sudija: Shhhhhhh!!!
---------------------------------
Endi Marej: Fuck !!
Sudija: Opomena.
Ofinger
Друг који не пије па као једини трезан у друштву стално носи на рамену оне који се одвале од алкохола.
Piraterija
Najrazvijenija grana industrije na Balkanu.
Juče sam gledao film čije snimanje još nije ni počelo.
Krajišnik na moru
4 ujutro, mrkli mrak, dva automobila jezde prema Makarskoj kroz noć.Mnogim se čini da je jedan prokuvao koliko se dimi ali ne, jedan je za pušače i jedan za nepušače,jebi ti to, EU je EU. Zora rudi, sunce se rađa k’o da ga Jovan Perišić izvlači iza gore. Već u 6 smo pogriješili skretanje pa smo morali dužim putem.Nema veze, bar je zajebancija dobra a imamo pive, možemo do Njemačke izdržati.
Došli smo na granicu, ličnim kartama uskoro ističe rok, i ,nekada čupavi i mršavi rokeri na slikama, sada su debeli i proćelavi bećari, ponosni pitomci obližnje brente, jebi ga , povukla rodna gruda. Poslije nekoliko minuta provjeravanja ljubazni carinik nas je pustio u „Lijepu nji’ovu“.
Niko od nas nije bio na moru od rata, a i tada smo bili brabonjci pa se i ne sjecamo. Kad se ukaza plavetnilo, svetu ti nedlju, niko ne progovara. Kako se spustamo obali cuje se šapat „more, more“.Što smo bliže obali šapat polako postaje uzvik. Onda smo utrčali u vodu počeli smo da se dernjamo k’o konji i oduševljeno udaramo po površini vode „MOREEEE, MOREEEEEEE“. Sreća, rano je, oko pola 9, pa nema još nikoga. Sjeli smo da popijemo po koju, jedan nam je potrošio kremu za sunce, navik’o se kiseliom varenikom mazati. Gledamo ima li treba, al’ nista. Otišli smo i u vodu da se peremo, takmičili se ko će prvi doplivati do plute...Nije niko, kosidba je davno prošla, snaga izdade, tad sam se i uvjerio da je voda slana. Ipak iz trećeg puta došli smo do plute. Toliko smo se odmarali da je spasilac pomislio da hoćemo da krademo kanap da kolijenčimo konje po našim urvinama i otjero nas. Dopizdilo, vrućina, piva se lagano mlači, ali počinju lagano i trebe pristizati i plaža više ne liči na gerontološki centar. Kad od neka doba, jedna treba izbaci sisu i uđe u more da se pokvasi . A mi, k’o u pozorištu poredali se u plićak, oči ko fildžani, ne pretvaramo, toliko smo zagorili da voda dostiže tačku ključanja. Dobra treba, nema šta, zašiljila sisu k’o prvačić olovku, ma pokid’o bi je k’o kosibaša snajku. Skontali smo da oko nas niko ne priča srpski, pa smo slobodno bacali komentare, ma milina. Nakon nekog vremena sve je bilo preplavljeno sisama, morao sam u vodu da se rashladim, a i nije pješčana plaža da kitom izvrtim rošu pa da ga metnem đe bilo. . Iako smo bili najmanja etnička grupa, stavili smo do znanja da smo najglasniji, pa u radijusu od 30 metara nikog nije bilo.
Iznajmili smo i pedalinu. Ne znam kolika joj je nosivost ali nas osam se uspjelo popeti, žive vage tona.Nagone talasi u plićak, ma okret’o- ne okret’o isto ti je. Sunce ti jebem, odjednom, začu se tup udarac. Ja se osudio. Nesta čojek pod lađom. Izlazi, drži se za glavu, čanta nešto na stranjskom.“I mi tebi, pička ti materina, šta roniš po plićaku, k’o da ćeš Titanik naći na dubini od meter.“ Navintašmo nekako na pučinu.Kad smo odmalki, tiho propjeva kištra pive iz nas, „Morem ploviiiii“... Od silnog pedalanja smo pocrkali od gladi, izvadimo novaku, prostremo na plaži, nek’ vide ovi Česi, Poljaci i ostali evropejci kako majka sina oprema na plažu, sve je bilo ukusnije nego inace ,samo što se sir vratio u tečno stanje.
Ojela mi se guza ko malom Zoranu u kultnom filmu „Tito i ja“, valjda od soli, tek, došlo mi da plačem, a i nisam imao mlijeka da ublažim bol. Podapro sam guzu nekako, al došo vakat da se ide kućiPut je bio dosadan, iscrpljeni, umorni, od sna nas je odvajao samo novi cd JP-ja i to što svjetlimo u mraku koliko smo izgorili na suncu. Odjednom treska, lupanje, drž- ne daj, osjetismo da smo sišli sa piste na makadam. Osmijeh ozari facu bradatu i mrsku , ugledasmo natpis „Dobrodošli u Republiku Srpsku“.Lijepo je tamo, samo da nije naka žega, i onolika vodurina me plaši. Eto bili smo na moru. Čitav dan. Al što’no naš narod kaže:“Svuda prođi, ali kući dođi“.
Da priča selo
Највећа несрећа српскога сељака. Гора и од несреће просечног лика из турске серије, уз којег српски паор прекраћује време између њиве и вечере. Све оно што је годинама домаћин радио пало је у воду, једним несрећним потезом. Дал је засрао он, или неко од његових укућана потпуно је свеједно, село ће да прича о томе, љага се не може опрати никада. Ни са Феријем у хладној води. Туга је равна осећању Великог вође после испаљивања ћорка на јужне суседе. Ма какви, мало је то. Равна је срећи Ангеле Меркел кад треба насмејана да се слика са Тадићем.
- Ало сине, шта ми учини, крв ти пољубим! Чувао сам те бре ко мало воде на длану! Купио ти малу мотику за први рођендан. Први дан у школу си ишо фрезом, на малу матуру си ишо тракторем! У средњу ниси хтео да идеш, поштово сам ту одлуку, купио сам ти Змаја и узео у аренду још 15 јутара земље. Шта ти би да ми ово учиниш!
- Шта је ћале?
- Каже твоја мајка да је чула по комшилуку да си у амбару силовао ону малу ћеру газда Милисава!
- Нисам је силовао ћале, а и она је седми разред, али друго полугодиште!
- Мрш из ове куће, незахвалниче! Треба село да бруји о теби! Радојка, додај ми пушку!
Sponzoruše u juga ulaze
Озбиљно хладно, типа пингвини пију чај и краду дрва..
Маре: Ајде тебра излази, ево ме испред твоје зграде..
Џони: Е како је напољу јел могу у оној танкој јаши буразеру?
Маре: Види га овај, спонзоруше у југа улазе, боље обуци онај џемпер из Сирогојна, данас није срамота
Vojislav Šešelj
Osnivač i lider Srpske Radikalne Stranke i najmlađi doktor prava u SFRJ. Pravni fakultet je završio u Sarajevu za samo 2 godine. Postoji urbana legenda da, kada ga je Tito primio i čestitao mu doktorat rečima "Čestitam doktore", on odgovorio "Hvala, majstore" (pošto je Tito po obrazovanju bio bravar). Poznat je i po izraženom "kotrljajućem R" tako da njegovo R zvuči više kao V. Inače, čovek je hodajuća pravno-istorijska enciklopedija. Na žalost, zbog nekih svojih, možemo reći, suludih ubeđenja, svo njegovo znanje i sposobnost nema pozitivnu svrhu. Kada ne bi stalno pravio nacionalističke i druge budalaštine, verovatno bi bio jedan od najcenjenijih i najpriznatijih međunarodnih pravnika. Danas mu se sudi za ratne zločine u Hagu, i nije da ga branim, ali moje lično mišljenje je da su strendžeri kasno shvatili sa kakvim ludakom imaju posla i da osuditi ga neće biti nimalo lako.
Moj ćale je studirao na ETF-u u Sarajevu u isto vreme kad i blesavi Voja na pravnom. Pričao mi je da su svi studenti sa univerziteta jedva čekali da on prijavi ispit da odu da ga slušaju, jer je i tada, kao i danas, od svega pravio cirkus. Profesori su čak njega uvek prvog ispitivali, kako bi ga što pre skinuli s' vrata iako po abecednom redu bi trebalo da odgovara negde na sredini ispita. A po ćaletovoj priči, Vojino polaganje ispita je izgledalo otprilike ovako:
-Kolega Šešelj, izvolite.
-Zašto ja druže profesore? Ima njih na spisku pre mene, budimo parlamentarni.
-Za vas sam, kolega, siguran da ste spremni, pa da drugovima studentima malo probijete led.
-E onda dobro.
Skida sako, seda na stolicu.
-Kolega, izvucite karticu sa pitanjima.
-Druže profesore, smatram da nema potrebe, pitajte me šta god želite.
-Molim vas, kolega, izvucite karticu.
-Onda vi izvucite, druže profesore, da ne bude neko lako pitanje, pa da kolege kažu kako sam imao sreće.
-Molim vas kolega, radi procedure, izvucite karticu.
-Ako je do procedure, onda dobro.
Izvlači karticu, pročita je i kaže:
-Mogu li da zamenim pitanja?
-Zašto, ne znate ili niste sigurni?
-Ma ne, suviše je lako, ovo su kratke lekcije.
-Molim vas kolega, dajte da počnemo. Idemo prvo pitanje.
Voja kreće da veze kao iz rukava, jer je pored udžbenika, verovatno pročitao i pola biblioteke na tu temu.
-Dobro kolega, dovoljno je, sledeće pitanje.
-Ali, dozvolite mi da završim izlaganje, zašto me prekidate na pola?
-Da bismo stigli da završimo danas, vidite koliko ljudi čeka.
-Dobro onda.
I tako sva pitanja. Profesor na kraju postavlja i podpitanje, ne bi li ga uhvatio da ne zna, na šta Voja odgovara:
-Odlično podpitanje druže profesore. Prava tema za raspravu. Znate ja sam pročitao u delu...
Voja veze, profesor čupa kosu, studenti padaju od smeha...
Demonstracije 90-ih
Demonstracije na kojima su, kako sam zaključio iz priča starijih, postojali samo prvi redovi.
