Uspomene
Ponekad jedino što preostaje. Poslednja oaza umornom čoveku na kraju puta. Slamka utehe za protraćeni život. Dok zuri u plafon u svojoj učmaloj sobici, znajući da dolazi prerani kraj, život mu prolazi pred očima. Bio je ispravan. Uzoran. Više je slušao glavu nego srce. Učinio je mnogo. A ceo život se sveo na žal za onim što je propustio.
Nikad se nije obrukao, ponizio. Nije imao poroka. Možda je trebalo. Imao je prijatelje. Mogao je biti više sa njima. Jednom je voleo. Žali što joj nije pokazao koliko.
Tad je shvatio da nije živeo. Radio je po tuđim pravilima, poštovao tuđe zakone, ispunjavao tuđe želje. Nije uspeo da stvori svoj svet. Prekasno. Pri poslednjem izdisaju, žaleći samo što nije imao više uspomena, shvatio je šta je život. I jedino mu je preostalo snage da oprosti svima...