''Što se mene tiče ti si jebana''
Odvratno opravdanje iskompleksiranog nelorda za fejl tokom koitusa. Rečenica izgovorena nakon (nazovi) seksa koji je trajao koliko i uzimanje kredita u reklami meridian banke (uđeš, izađeš i gotovo), a kasnije biva prepričana tokom trofejnog hvalisanja kolegama pajvanima. Šta više, u mediokritetskoj lobanji, ovime se postiže pobeda u nekom apstraktnom nadmetanju.
Zablude li...
Višeslojna trulost ove izjave kod osoba sa iole razuma izaziva potrebu za povraćanjem.
Okej, navat'o si nešto, uspeo si čak i da ubaciš u slot par puta... Ali jebote, svriš za 5.7 sekundi i još pokušavaš da pretvoriš sebe u jebača?! Racionalno bi bilo da kažeš kako si tek došo iz vojske ili da si bio u celibatu 21 godinu jer si žalio čukunbabu, zapališ kući, sutradan ispričaš društvu (što je uglavnom nezaobilazno) kako si manje-više jebo, možda čak i izlažeš par minuta za vreme trajanja, nadaš se da dotična devojka nikome neće ispričati o tvom brukanju, i kupiš eriku da vežbaš.
Ne znam u kom trenutku je postalo bitnije reći da si jebo od samog čina jebanja, ali ova mentalna izbljuvotina neosporno dokazuje da je tako. Još je bitnije da drugi misle da si bačje, iako čak i ti, negde u mračnom kutku podsvesti, znaš da to nisi.
Ipak, među drugovima čiji su pogledi ograničeni amovima, u društvu retardiranih vrednosti, ovom rečenicom se to i postiže.
Istina je suprotna.
Pre svega, po nekom minimumu logike, da bi bio bačje treba da jebeš. I potrebno je da to radiš dobro. A ni jedno od ta dva ne radiš ako si vispren kao prosečna keleraba i koristiš rečenicu iz naslova, već upravo dokazuješ suprotno.
Dalje, iako treba da poseduješ makar malo šmekerstva da bi ti devojka dala, ne treba zaboraviti zašto se devojka odlučuje na to - **zato što ima potrebu za seksom!!!** Pojebala bi se i sa muštaklom ako je dovoljno zagorela i da joj ova kaže ''ćao lutko''.
No, ne lezi vraže. Taman kad smo počeli da izlazimo iz zaostalih sprega devojačkog izbegavanja jebade zarad izbegavanja društvene osude, skače se dva koraka unazad. I dalje su slobodnije devojke okarakterisane svakojakim omalovažavajućim epitetima (ne ulazim u priču da li je to opravdano). Davanjem sebe daje i deo ugleda. Zarad čega? Minuta uživanja? Sledeći put će se više nego dobro zamisliti... A kako smo krenuli, možda opet bude potrebno da im se skidaju zvezde s neba. Kurcem. Ako me razumeš...
*Definicija je napisana za Mizantrophy.*
Sirotinjsko dete
Dete željno svega, ali bukvalno svega. Od hrane preko igračaka i automobila do lepe garderobe.
Cveće
За жене, цвеће је симбол романтике, лепоте и нежности. За мушкарце, цвеће је симбол покајања, извињења и поткупљивања. Откад је света и века, хомо сапијенс мужјак је хомо сапијенсу женци даривао цвеће да би се искупио. То је и нека врста жртве, јер ти се остали припадници чопора смеју и подјебавају те јер си папучар. А ти гледаш да нађеш што већи букет за што веће срање па шта ти Бог да. И ко зна зашто, овај је метод пролазио.
Проблем је настао у 20. веку. Жене су се осилиле, добиле права, па су уз све то почеле и да гаје исте емоције према цвећу као и мушкарци: да их боли туки. Чак су направиле и фору са 8. мартом да им узимаш цвеће не у сврху индулгенције већ као знак покорности према "слабијем" полу. Данас цвеће и даље пали, али са све већом еманципацијом жена и са оним феминисткињама мушки пол је угрожен да вечно остане у говнима.
-Мирјана!
-Молим?
-Зажмури.
-Нећу.
-Ма зажмури.
-Не пада ми на памет, прошли пут кад сам зажмурила ставио си ми глисту на главу.
-Ма није то, дај шта ти пада на памет! Знаш ти мене.
-Знам, зато се и плашим.
-Само зажмури!
-Добро, ево, зажмурила сам.
-Та-та!
-Шта је то?
-Како шта, па каранфили!
-Каранфили?
-Аха. Види какви су, директно из Белгије...или Луксембурга, јебем ли га...
-Зашто си их купио?
-Па купио мојој доброј и лепој...
-Зашто?
-Па идем ја улицом и видим једну лепу цвећару, онако малу и ушушкану, као негде у сред Париза. И ја уђем унутра и видим ове каранфиле и одмах се сетим тебе. И...
-Михајло, не сери, прошли пут кад си ми купио цвеће је било кад си ми прегазио чиваву, шта се десило?
-Па ништа...
-Михајло!
-Па сећаш се оне моје бивше, Наташе..?
-Ниси ваљда, сунце ти јебем?!
-Ма јок бре! Шта ти пада на памет, нисам ја у том фазону.
-Него?
-Силовала ме је јуче на Калемегдану. Баш кад ме је терала да ми пуши наишла твоја ортакиња Василија, да није било ње да ме спаси ко зна шта би било...
Vojadžer
Име за особу за коју нико не зна где је, мада уопштено знају колико му треба да дође.
По узору на свемирску сонду Војаџер која је већ икс пута напустила Сунчев систем, зато што се научници још нису договорили где је граница Сунчевог система.
- Где је Ђомла који курац! Смо се договорили!
- А?! О'шо јутрос код бабе на село, у Кљајићево.
- Курац Кљајићево, у Стајићево је отишао.
- А? 'Сти луд!!!? Знаш која разлика!
- Шта? Исто је то, и једно и друго у Воши, и једно и друго у пичку материну далеко.
- Брате, па ни Војаџер му није раван. Ко она мачка је, немаш појма где је док не отвориш кутију. Кад се враћа?
- А'си глуп, то са мачком, то је да л' је жива или мртва.
- Па је л' жив?
- Свеједно је Војаџер! Напустио је границе нашег система.
Osvejednavljanje
Dolaženje u „svejedno“ stanje. Nešto kao otvrdnjavanje. Okoštavanje. Nagomilavanje „svejedno“ misli u tolikom obimu dok ne stvore debeo i nepropusan zaštitni sloj, epidermis sasvim specifične vrste i geneze, uglavnom potpuno nevidljiv svome nosiocu, jer čini život toliko lakšim, pritom, ispunjavajući tu svoju osnovnu funkciju, čineći i sebe bezmalo nevidljivim, tako da u suštini i ne možeš da ga shvatiš kao stalnog saputnika i pratioca tvojih umnih (ne)aktivnosti.
Prvi put kad navučeš „svejedno“ omotač, onaj prvi, tanušni sloj, koji te štiti od onih sitnih uboda svakodnevne stvarnosti, ništa nije prirodnije od toga da ga doživiš kao melem za toliko puta izbodenu, svrbljivu, peckavu i iziritiranu kožu. (Mentalnu kožu, da naglasimo za one već višestruko namazane jedinke.)
I kako onda da se ne navučeš? Kako da se ne ogrneš još jednim, pa još jednim i još jednim zaštitnim filmom, kao kod onih gorkih pilula prevučenih glatkim slojem, zbog kojeg spasonosni medikament sam, bez tvoje volje, juri u tvoju već trulu utrobu? Kako da ti postane svejedno to što imaš neponovljivu priliku da ti bude svejedno, za sve i svakoga? Kako da ne poželiš da ti bude sve svejednije za čitavu tu amorfnu masu senzacija i emocija koje iz dana u dan nastoje nasilno da prodru u tvoj blistavi um? Kako da ne počneš da svakom česticom uživaš u svejednosti, zar tamo-neke-istočnjačke religije upravo to i ne proklamuju? Zar je uopšte išta bitno?
Pa i nije, brate, u pravu si. Svejedno je. Svejedno je i to što oni tamo na vlasti za doručak jedu tvoju platu, za ručak tvoje zdravstveno, a za večeru tvoje penziono osiguranje. Svejedno što i nakon završenog faksa ne dobijaš posao ti, nego znaš onaj mali od onog premijerovog vozača, e pa od njegovog omiljenog mesara nećak. Malo mumla kad govori, i pričaju da je nepismen, ali je u stvari samo disleksičan. A tebi su svakako obećali da ćeš da budeš asistent, tako da svejedno. A da, u stvari će ona silikonska ličinka sa smanjenim opsegom vokabulara ali bogatom kolekcijom gestikulacionih i ko zna kakvih još spazama ipak postati asistentkinja na onom predmetu što si ga onomad rasturio. Ma nevažno.
Svejedno je i to što si dobio pasoš, i sad možeš da gledaš u njega dok se boje na onom čipu ne rastope, jer nikud nećeš ni mrdnuti, otkud ti kinta, a i zašto bi uopšte išao tamo preko, sve je svuda ionako isto, zar ne? Dosada danas, smor sutra, ništavilo u Aziji, praznina u Kolumbiji – svuda isto.
Svejedno je i što te je riba ostavila jer ti je bilo svejedno hoće li te ostaviti ili ne. I što je tvoj brat uz onaj invaliditet druge kategorije dobio i sina sa Aspergerovim sindromom. Svejedno ti je i što se sve na ovoj planeti urušava, mislim koga zaboli i za kolonizacijama novog doba, nuklearnim ispadima i ekološkim katastrofama?
Jedino je važno da ništa nije važno. Tvoj um je prazan i očišćen od trivijalnosti. Praznoumlje.
Zlatni retriver
Miran, požrtvovan, umiljat, dobronameran. Pravi sam predstavnik svoje rase, jer posedujem sve osobine zbog kojih svako može da me sjebe. Dobar i budala braća!
Savršene sam veličine, te kao takav nisam ljudima gadan kao čivava, niti sam strašan poput dobermana. Prava zlatna sredina, jeb'o me Mida! U kombinaciji sa mojim umiljatim očima, koje bih najradije izvadio, odajem utisak da svako može da radi sa mnom šta mu je volja, uz neoborivu pretpostavku da meni to pričinjava zadovoljstvo. Slobodno baci loptiocu, debeli drkošu, ja ću da trčim po nju... Retriver vraća! Da je do mene ne bih je vratio, ali me je bog takvog stvorio. Baš kao što je stvorio čoveka obdarenog da jede govna o stvarima o kojima blage veze nema. Bezbrižno pusti svoju sitnu decu da me vuku za uši, depiliraju zubima i guraju ručice u čmar... Ja sam retriver, dobar sa decom! Ne znam kome je palo napamet da kaže da je bilo koja vrsta dobra sa decom druge vrste. Ustvari, znam! Neko je zaista pomislio da pas može da bude dadilja- pedofil koji bi zavukao Petru Panu.
Sve bi bilo lakše da sam vučjak- režim, lajem i svi to poštuju. Jebi ga, on je vučjak, to tako treba, to mu je u opisu posla. Ali zato kad ja popizdim jednog dana, sve oteram u kurac i rastrgnem nekog, narod će se imbecilno zaprepastiti. Ta zaboga, zar zlatni retriver da ujede nekog? Oni su tako divni i miroljubivi! Zaboravljaju da upravo tako opisuju svakog čoveka koji je, nakon mirnog, pilipendskog života, jednog jutra ustao i masakrirao pola sela.
Definicija je napisana za Mizantrophy.
Ljudi koji odgajaju decu pod staklenim zvonom
Nisam neki emotivac, nisam ni umetnička duša. Ali vidim da ima nešto više u čoveku, jebiga, zatureno između svih maski koje menjamo između kadrova u ovom apsurdnom i loše režiranom filmu radnog imena život. Nešto iskreno, sirovo, primordijalno, nešto što je jezgro pokretačke sile u čoveku koje postoji i neizmenjeno tinja još od prvih ljudi evo do danas. Sa tim se svaki čovek rodi, a malo ko zadrži to u sebi posle detinjstva. Stisni čoveka pravilima, ograniči ga strahom, pritegni ga ograničenjima, isperi demagogijom... Stisni još, to nešto u čoveku kvrcne. A jednom kad kvrcne, zauvek je. Čovek izgubi baš onoliko ludosti koliko bi trebalo da ima da ga baci na neke nove puteve, da prodrma, da mu zatruje krv novotarijama i buntom, izgubi baš onoliko kurčevitosti da pogleda ravno životu u oči kad se sustretnu na nekoj uskoj stazi, na kojoj ima mesta samo za jednog. Stisni čoveka previše i od čoveka dobiješ utvaru. Oči potamne, kreativnost nestane. Da, okreni se - dobiješ jednog od mnogih utvara koje vidiš oko sebe. Ako čovek izgubi volju za životom, umro je, u tom slučaju otkucaji srca nisu život, samo su mehanika. Ništa više. Lobotomisati decu, za to nemam nemam adekvatan komentar, niti neko iole adekvatno bedno poređenje.
Ne dati detetu da uprlja šake zemljom crnicom, koja daje i uzima život, da oseti damar života pod svojim prstima, njegov prapočetak i ultimativni kraj - ne dati mu da živi. Ne daju detetu da uprlja šake, da proba pelin življenja. Sve što se stvara, vaja se iz blata, jedino ako se zasuču rukavi, i ako se čovek zaprlja životom, može nešto i da stvori. Život se ne živi u trećem licu. Niti skrštenih ruku. Zagrebati dno, primiti lakat u lice, osetiti strah, dinamika jeste život. Strah je život. Bol je život. Strast je život. Sklanjati dete od sparinga sa životom tokom odrastanja i detinjstva, to znači unapred ga spremati za poraz kad ga život baci u klinč ringa. A baciće kad tad. Jebiga, takav je kapric kurve zvane život, ali protiv toga se ne može. Ili držiš korak, ili predaš meč. Ako je šta podjednako međ’ ljudima, to je bar, važi za sve.
Tetošenje dece u toku odrastanja stvara loše ljude, sa malom dušom i velikim dupetom. Ta korelacija nije slučajna. Kad zapne u životu, a mamine sise na dohvat ruke nema, takvi traže odmah da krive nekog drugog. Nenaviknut na bilo kakav trud, i odgajan da mu dupe bude prioretet u stanju je da gazi tuđe živote, čak i zbog svojih najmanjih hirova. Jebiga, nije naučio vrednost života, ne zna da ceni. Život nije slikovnica, ovo je vrlo zajebano i grubo mesto. Sad "nažalost" pridodati, suvišno je, tako je kako je. Kad padnu, razmažena deca iz staklenog zvona ne ustanu. Ruke su im bele, mišice slabašne. Odgajati dete pod staklenim zvonom je kao pripremati belo pile u inkubatoru, i onda ga pustiti među gladne ulične kerine da ga rastrgaju. Peruška ili dve će ostati, i mnogo tople krvi da se sliva niz vruć asfalt. Ne govorim o odgajanju deteta da bude džiber, nego čovek, džentlmen. Šta li je to - e to je ponajmanje savremena asocijacija slike Engleza sa kokni akcentom koji u fraku pije čaj u pet popodne.
Ne to nije za dobro deteta, pogledaj me u oči, i slušaj dobro. Ne nisi altruista, niti Bogomajka, sebičan si. Odgajaš dete pod staklenim zvonom iz čistog egoizma, turiš ga u izolaciju i boli te kurac. Prst u uvo, tako je najlakše, daj hleba i igara. Ko će razmišljati i brinuti se, to je svakako precenjeno. Pomeriti dupe i dati detetu ruku dok uči korake životnog tanga je svakako preteško, gravitacija guzice te previše vuče dole, jer ipak su i tebe tvoji tako vaspitavali. Ne, vi ne želite da zadržite dete kući da ostane jer ga volite, vi želite usedelicu koja će vam za par decenija menjati pelene kad omatorite i da vas opominje na popodnevnu dozu Ranisana kad vas Alchajmer ubaci u drugu. Ograničiti dete je svakako dosta jednostavnije nego pustiti ga da živi, da proba, da shvati život. Da živi! Ako želiš odgajati dete u zatvoru, pa tebi ne treba dete, nego papagaj. Dosta bolja opcija, eto razmisli. Kad smo kod papagaja. U kavezu mu zakržaju krila zbog tih „ne možeš, ne može, neće, nemoj, nije to za tebe“ na koje ga rešetke kaveza stalno opominju. Ako se odlučiš da ga pustiš da leti u život, prvi vetrić ima da ga zalepi za beton. Ni peruške neće ostati. Papagaj iz kaveza ne mož' biti galeb Livingston, da ga jebeš, obrni okreni, ne može.
I onda kad se desi pizdarija, i kad se skurcopizdi taj vaš groteskni ringišpil, dižete glavu i gledate gore... Gore. Tamo se ne nalaze odgovori. C. Ne. Kajanje je zaludno posle, nijedna količina kajanja ne može promeniti loše odluke roditelja. Kad slomijete dete u detetu, sjebali ste ga za čitav život, pička vam materina.
Definicija napisana za Mizantrophy.
Samoubistvo
На листи бесмислених ствари одмах после безалкохолног пива а на листи пичкастих ствари убедљиво прва са 9 празних места испод себе па онда опет самоубиство па тек онда остатак.
Имаш проблем? Дугови код зеленаша, коцкарски дугови, остао си без места пребивалишта, одрекла те се фамилија јер си педер, јуре те да те убију, оставио си породицу без динара или због неузвраћене љубави? Па реши проблем, проспи себи мозак по дормео душеку или скочи са моста ал на бетон. Јуче. Проблеми се тако не решавају. Чак иако си решио проблем за који мој си га решавао ако те нема? Где је онај осећај када си се прибрао, скрпио или зарадио кинту да вратиш па одеш у кафану да наздравиш себи јер си војвода? Где је осећај када јуриш за сукњом 2 школске године а на крају јој га увалиш на 10 година матуре па јој кажеш да је добила стрије, дупе јој добило облик контур јастука и да си замишљао да уме да га пуши? Где је осећај милине решеног проблема? Што већи проблем то је осећај бољи када нестане.
Ако те је оставила или чак није ни била твоја а пресудио си себи само си потврдио њено мишљење да ниси материјал за њу. Пизда си, која девојка готиви пизде? Има и таквих, кажеш? Па и ако има нећеш јебати јер си мртав коњино! Ви што се убијате због љубави сте најгора сорта, вас бих оживео да могу само да вам кажем да сте идиоти па бих вас убио. Без да трепнем.
Има и "несебичних самоубица". Рокну се јер су увалили породицу у говна. Браво. Сада нису само у говнима било које врсте него су остали и без члана породице. Поред таквих "вољених" ови други им и не требају. Могао си им и поломити свима по руку и ногу, исећи струју да не морају да је плаћају и пријавити комуналцима да бацају смеће на дивљу депонију. Када им се већ усераваш у живот уради то до краја.
Какав год да је проблем може да се реши. Скупи то мало муда што имаш, ради 2 посла а увече као ноћни чувар па тамо спавај, иди поби се ко мушкарац са зеленашем, зови полицију, иди код курве истреси се, олеши се у кафани, уђи у скупштину или банку са бомбом, уби онога ко ти ствара проблем па издржи у затвору а не себе.
Ви сте срамота за људски род која није ни требала да се роди. Грешка у људском коду, ионако исквареном до максимума. Нисам од оних што пропагирају "лепоту живљења и сваки дан је нови дан" али поштуј живот и ради на њему да буде бољи, не одбацуј га. Осим ако ниси смртно болестан и падаш у постељу на туђу грбачу, онда се рокни и спаси некога муке, онда си лорд ако се убијеш.
Кажу разни психолози: самоубице су болесни људи, као такви су рођени и само је питање када ће то испливати на површину. Господо психолози, дипломе набијте себи у дупе-самоубице су пизде које су тако навикле да иду кроз живот и тако су га и окончали.
Дефиниција је писана за mizantrophy.
Нећу их удостојити примером макар ишло на моју штету илити штету дефиниције. Евентуално могу да залепим виртуелну шлајмару из пете извучену. ПУ!
Vozači koji ne propuštaju ljude na pešačkom
On ima kola, on ima moć. Zašto bi stao nekom nebitnom pešaku, zgaziće ga.
Pešak da je pametan neće prelaziti ulicu kada on vozi. Šta ima veze što je na pešačkom? Ko ga jebe. To li se gleda? Važi zakon jačega.
Ta individua kada je za volanom stvara sliku o sebi da je Fanđo. Najbolji vozač u Srbiji, a i jebač, ta dva idu zajedno, zar ne. Elem, pešak, šta je to? To nije učesnik u saobraćaju, već podanik koji treba da se sagne na kolena i da se pokloni ovom nekrinusanom imperatoru makadama.
Ideš pešačkim, kulturna osoba ti stane, ti kreneš, zjuuuuuuuu. Na sred pešačkog protutnjava on pored tebe trubeći na sav glas, a simultano ti pokazujući i kurac, tj. srednji prst, i psujući ti sve živo, jer si jelte, prekršio pravilo da nisi na ulici kada i on. Stojiš u čudu, zahvaljuješ se Bogu, ili čemu već što ti mamlaz nenormalni nije odradio satatataru na nožnim prstima.
Kada ekselencija ide peške, stvari se menjaju, pravila igre su prilagodljiva zar ne? Jedan je imperator i neprikosnoveni vladar makadama, stoga, on može preći ulicu gde hoće, kada hoće. Pa i na autoputu. A ti si dužan da mu staneš i logično, prostreš crveni tepih po kome će preći. Ako to ne uradiš, dobićeš salvu psovki i jebanja žive i mrtve familije, po spisku.
Definicija je napisana za ***Mizantroфy***.
Sajam (ni)je kriv - ''Kupio sam 25 knjiga!''
*Сви воле да читају и воле књиге.* И сви једва чекају позни октобар из једног разлога. Капије београдског сајма се отварају и почиње Сајам књига, најзначајнија културна манифестација у Србији, где ће *пасионирани обожаваоци* књижевности моћи да се задовољно шеткају између штандова познатих издавачких кућа и пазаре мало памети између страница - књиге, предмета без које живот не би могли да замисле.
Са једне стране, Сајам заиста представља значајни књижевни и уметнички поглед балканске Србије на Европу и свет. Познати и они мање познати страни аутори долазе да увеличају фешту у славу књиге и уједно промовишу своје романе. Исто чине и домаћи аутори. Они у успону, дају интервјуе, пију коктеле, разговарају са богатим и угледним издавачима иза штанда, меркају згодне промотерке које облећу око гостију и нуде им књиге своје куће, потписују књиге само одабраним гостима док они на заласку, који по сваку цену хоће да узму још који динар на основу старе славе, потписују свима своје аутобиографије, монографије, књижице и старе прослављене романе. Поразговарају мало са купцима и проспу по коју мудрост коју нису ставили у своја дела. И све је то лепо, и сам сам носио да ми се аутори потписују на прве стране и поразговарамо док чекам да заврше налив-пером. Не постоји бољи начин да се промовише земља и уметност(књижевност) спојене у једну душу. Спојене само на Сајму књига.
Волим кад нађем књигу по коју сам дошао, по књигу коју ћу прочитати још то вече после завршеног трагања и обиласка. Волим и кад нађем књигу за неког од укућана, књигу за коју мислим да ће се свидети ономе коме сам наменио. Не носим ранац јер волим да ми све буде на оку, волим да држим купљене књиге у руци.
И у пролазу, док ходам ходницима од књига, чујем и видим људе различитих профила. Неки вуку кофере! Питао сам се шта им то значи а онда сам схватио кад сам ухватио на делу једног старијег господина у црном оделу са младом напуцаном,и препумпаном девојком под руком, очито спонзорушом. Отворио је кофер на пулту штанда и у њу убацивао пар књига које је пазарио од те издавачке куће испод чијег натписа стоји. Погледом сам ухватио и кофер који је био пун разбарушених књига. Само је спустио вратанца и одшетао до следећег штанда.
Било ми је нечувено тако нешто, јасно је, купује ради куповине. Само да би имао књиге у својој кућној библиотеци кад би га посетило *високо друштво*, којем изгледа и сам припада.
У наставку мојег путешествија, затекао сам брачни пар који купује књиге на метар. Сабрана дела Иве Андрића, Лава Толстоја и Гарсије Маркеса. Свака од корица едиција је била обојена различитом бојом, Иво је био црвен, Толстој-браонкаст а Маркес-плав. Нисам био сигуран зашто то раде, рачун је изашао преко петнаест хиљада, али сам чуо да жена каже ''Овај Толстој нам се слаже са храстовом комодом, а Андрић је идеалан за махагони сталак за сингерицу''. Замрзео сам их одједном.
Иако нисам нашао ''Ране јаде'' од Данила Киша, једну од мојих омиљених књига, размишљао сам се да ли да одем, наиме, гужва је навалила, неколико екскурзија је дошло, ударан термин, око пола пет, људи право с посла долазе. Мегаломанија је притисла сајам. Избројао сам колико сам књига купио. Три. Једну аутобиографију Моме Капора за све, ''Животињску фарму'' за мене и неку дечију књигу за млађу сестру од чешке списатељице. Оно зашта сам дошао, нисам нашао.
Кренуо сам да шњурам даље и наишао на мали штанд *познате естрадне звезде* која је написала свој првенац. Данас свако пише књиге и заврши ни мање ни више него на сајму књига! Маријана Матеус је потписивала и кезила се иза своје бедне књиге, замишљајући да је светски маг књижевности. Нисам имао живаца више.
Пошао сам убрзаним кораком ка капији али талас надолазећих муштерија ме је запљуснуо и нисам могао да се пробијем. Изашао сам а нисам купио књигу коју сам толико желео. ''Купио сам 25 књига брате! Матори, ала ћу да се едукујем сад'', каже *опасан* дечко церећи се, обучен врло тужно, са златном кајлом преко врата. Сео сам на клупу да удахнем откобарски ваздух и видео да улази у Ауди Q7 бацајући пуну кесу преко рамена право у гепек, као џак цемента. То ме је оборило. Пало ми је на пемет да му се попишам на шоферку док даје контакт али сам одбацио ту идеју. Одлучио сам да кренем кући.
И на шеталишту изнад паркинга, затекао сам политичарску свиту са покривеним тањирима у једној руци испод чега вири прасећи папак а у другој, кеса *Геополитике*. Изашао сам и нисам се враћао више.
Опако сам замзрео половину људи који долазе на сајам. Јесте да не знам ко је какав, али кад ми неко спомене неким полукурчевитим (-ја сам до јаја) и ''купићу пун камион књига'' тоном, свашта ми сине и падне на памет. Манифестација ми је постала отрцана и другоразредна због таквих људи.
Кад ми неко помене Сајам, падају ми црне сенке на то. Размишљао сам о дивљој помами за књигама на Сајму. Размишљао сам...
*После тог сајма, рачунам, половина неће завирити у библиотеку да узме на реверс себи нешто за читање. А више од половине неће помолити главу у књижаре да пронађе оно што жели. *
Направио сам рачуницу у глави. Можда сам сам себи изгледао надмено и хипстер али статистика коју сам направио је тачна по свему судећи.
У Србији је више од 30 посто неписмених. Можда нису имали услове. Желели су, а нису, а можда нису ни желели.
***Али ти, што су дошли на Сајам да се описмене пред камерама и пред пријатељима и баце паре на књиге које неће ни отворити, постају неписменији више него што су то раније били.***
дефиниција написана за Mizan Trophy куп.
Grešnik-loš momak starleta
On je tako mističan. On je tako slasan. Jak, crn, mračan. Okoreo u grehu kocke, ženski, muškaraca, enim jastucima, čega god hoćeš. On je plesao sa đavolom i đavo ga je zaveo i zajebao. Ali on je tako kul i on sve to priznaje! Priznaje kako mu smeta svaki šmrk, svaka cigareta uz viski, kako ga to pogađa u dušu i kako zna da samo dalje tone u ponor. E, da, i što je najgore priča! Svima priča kako je mizeran i patetičan i na taj način samo produžava listu naivnih pičoka koje bi da ga promene, a on samo da im ubere cvetić dok se smeše. On je loš momak!
E, pa jepse ti, grešniče! Realno, tak'i su najveće kukavice. Ne zato što su ogrezli u porok, ne zato što ne žele ili nemaju snage i volje da se izvuku, mnogi ljudi ne mogu ni da se nateraju da uče u sred roka, kako od njega očekivati da tek tako prelomi i kaže: ''Neću više''. Ne. On je iritantna pojava jer je komercijalizovao taj greh. Doveo na nivo poziranja. Kao što se regularna starleta hvali svojim silikonskim implatima tako se on hvali svojim napaćenim telom na lekovima i kibernetičkim implantima i gomila obožavaoce na Zemlji i šire u galaksiji. Pri tom ništa kvalitetno ne izlazi iz te njegove nabeđene patnje, pa da bar neke koristi imaju drugi likovi da bare žemske njegovim možda i kvalitetim stihovima ili citatima, možda ponekad da spasi Zemlju, ne. Tu je samo da pozira i bude kul i da iskali svoj bes na bespomoćnom svetu svojim pokušajem imitacije kame-hame talasa.
Eto kako će običan čovek? Ode, pada u depresiju, goji se, kuka zbog toga što mu srce više ne prati tempo tela, ali zna da ne može ništa pametno od toga da uradi i zato ćuti. Ne iritira svojom pojavom i lažnom kuloćom. Iskuka se najboljem prijatelju ili rendom nepoznatoj osobi sa interneta i eto. To mu dođe to. Ljudi misle da je bedan, a realno je kulji od onog iznad njega. Bar ne smara svojom relativno neproduktivnom pojavom, dugim crnim kaputima, naočarima za sunce, jebačkim osmehom, tonom besa i crvenim, strašnim očima.
Pravi loš momak je stvarno i loš. Ali se ne hvali time. Pre će biti da i nemaš pojma za njega. A neko za koga ne znaš ne mož' da ti bude iritantan, može samo da te plaši. Ima neke svoje ideale koji su samo njemu jasni ili je prosto psihopata, i vreba te kao pauk, ako mu zadrmaš mrežu kako ne treba, najeb'o si. Ali neće zbog toga zbarivati emo pičoke. Dobro, oće možda malo.
*Defka je pisana za turnir ''Mizan Trophy''.
-Jao, draga moja, kako si ti divna, ja ne zaslužujem takvu osobu kao što si ti. Unela si malo svetlosti u moj život. Šta misliš o tome da odemo u moj stan koji je pun knjiga, lejm stihova i ispijenih flaša viskija urbanog dizajna.
-Jepse.
_______________________________________________________________________
Pušač: Vidiš li ti ovog lejmera Osamu, opet pravi neku frku, seje strah neki. Mislim da ga majka nije dojila kad je bio mali.
Morijarti: Može biti, pozer jedan. A, šta ćemo sa onim ratom? Kad da pustim snimak i iznesem dokaze, kad ti odgovara?
Pušač: Nemoj do ponedeljka, biće gužva u saobraćaju.
Morijarti: Utorak onda, može?
Pušač: Može. I valjalo bi malo ubrzati markiranje onih blokatora gena za starenje, znam da je teško pošto je prvi tim naučnika ''nestao''.
_______________________________________________________________________
Vegeta: Aaaaaaa, kako sam besan, aaaaaaa! JOŠ UVEK JE TAJ BEDNI RATNIK NIŽE KLASE JAČI OD MENE PRINCA! AAAAA! Sada ću da pizdim i da mlatim seksi kosom i pokazujem mišiće! AAAAAAA! Možda ubijem polovinu publike na turniru....
Pikolo: Jepse, Vegeta, koji si ti luzer.
Prvoborci '41
Opasna sorta ljudi koja, srećom, lagano nestaje sa životne pozornice.
Ne, ne govorim ja o ljudima poput moje gazdarice sa početka studija, baba Milke, čestite Ličanke, za vreme rata bolničarke na Petrovoj gori, koja je svakog četvrtog jula vadila iz vitrine svoju Spomenicu i ordenje i skidala prašinu sa njih krpom, tresući se pri tom čitavim telom, jer se gospodin Parkinson intenzivno družio s njom godinama unazad, a kada mu se kasnije pridružio i gospodin Alchajmer, ordenje i Spomenica su uzalud čekali u vitrini.
Govorim dakle o ljudima koji su itekako znali da potegnu svoju Spomenicu, kao kebu iza pojasa, „kad god je trebalo“ – kako je to lepo umeo da kaže moj komšija, pokojni Dragomir Sikiracija. Uuu, od kakvog su samo materijala bile pravljene te Spomenice. Kakav crni džoker u špilu Piatnikovih karata, pa on je mala maca za Spomenicu !
Kuća ili stan u elitnom kvartu ? - Spomenica !
Mesto ambasadora u nekoj egzotičnoj zemlji ? – Spomenica !
„Savetnik“ direktora u dobrostojećem preduzeću ? – Spomenica !
Školovanje dece na prestižnim svetskim univerzitetima ? – Spomenica !
Potezanje i mahanje Spomenicom, kao i nabijanje iste na nos svugde i svakome, prvoborci ’41 su doveli do savršenstva. I ne samo to, u svom revolucionarnom zanosu i nadahnuću, naučili su svoju decu da je Spomenica nasledna poput bilo koje nekretnine i da oni i njihova deca, i deca njihove dece, itekako imaju pravo da uživaju sve blagodeti koje ona sobom nosi.
E pa, malo morgen, drugovi prvoborci !
Zbog vas nisam postao „kapetan na belu ladju“ jer je neko od vas glavonja poslao dopis da potičem iz „četničke familije“. Prc ! ... Ovih dana izjednačiše četnike i partizane. Šta ćemo sad, drugovi prvoborci ? Kome od vas da se napozdravljam šire i uže familije za uništen dečački san ? Kome da se zahvalim za dva šamara dobijena od direktora škole, kome me je nastavnica istorije poslala u osmom razredu zato što sam rekao da je moj deda do rata bio kulak ? Pa šta ako je bio ? Sve ste mu uzeli, a mojim roditeljima ste dozvolili da smrde u jednosobnom stanu, celog života strahujući da im neki vaš „ker“ ne zakuca na vrata, istovremeno ućutkujući mene, da ne talasam puno, kad je klupko krenulo da se odmotava, tamo krajem osamdesetih.
U krvavoj igranci devedesetih, koju ste nam zakuvali, najmanje je stradalo vas, vaše dece i unučadi, drugovi prvoborci. Opet ste na vreme izvukli guzice, i svoje i njihove, a nečiju tuđu decu ste slali da ginu i budu sakaćena. A meni u bukvici piše da sam bio na vojnoj vežbi ? Molim ?!? Koliko znam, a znam, na vojnoj vežbi se puca manevarcima i na kraju dana svi, i „plavi“ i „crveni“ dođu na isto kazanče da jedu. Nešto se ne sećam „plavih“ da su dolazili, a vi ? A da, vi ste bili„ opravdano odsutni“, je l' te ?. Nosili ste tetki lek ...
I sada, skoro dvadeset godina kasnije, putujem krajevima koje sam nekad zvao domovinom uz oprez. Zašto ? Neee, ne bojim se ja tamo nekog Lojzeta, Ante, Samira ili Dževdeta ... Bojim se nekog tamošnjeg vašeg prvoborca zaogrnutog lipom, šahovnicom, ljiljanima ili crnim dvoglavim orlom koji kroji tuđe sudbine bez krojačkog metra ...
Pa kako da vas čovek ne mrzi ?
**Lokalna kafana u Š. , Crna Gora, 1990.**
Sedim za stolom sa bratom od strica i taman naručismo po pivo kad sa susednog stola zakrešta nekakav čiča:
„Čiji ti je taj mali, Mišo ?“
„Eto ti ga pa ga pitaj ...“ – odgovori brat suvo.
„Čiji si ti, mali ?“ – okrenu čiča ka meni svoje čkiljave, svinjske očice.
„Mali ti je u gaćama, čiča, a ja sam sin ...“ – pa dodadoh očevo ime.
„Aaaaaa, (očev nadimak iz detinjstva) mali ... He, heee ... Pitaj oca oćahu li pocrkat’ četnici pod pećine dolovske, da ne bješe varenike iz vaše kuće ?“
„Bogami bi ja volio da je bilo više te varenike, pa da četnici prežive i da vam se onda najebu milosne ...“ – brat me uhvati za ruku. „Ćuti, jadan ne bio, on je prvoborac čuveni ...“
„Pa šta ako je prvoborac ?!? ... Čiča, nabij sebi spomenicu uuu ... znaš !!! Ne daš mi ni pivo s mirom popiti !!! Mrš ! .. Ajmo, buraz ...“
**Stanica „četvorke“ u centru Novog Sada, 1993.**
Stasiti četrdesetogodišnjak, pristojnog izgleda, nešto duže kose i „štucovane“ brade, sa sve šajkačom i kokardom na njoj i klinac od nekih sedamnaest-osamnaest, koji vrti malu srpsku zastavicu u levoj ruci, raširili mini tezgu tu na stanici i prodaju četnička obeležja i kasete sa muzikom nacionalističkog naboja. Iz malog kasetaša tutnji „Marš na Drinu“. Odjedanput užasna dreka.
„Sraaaaam vas biiiilo !!!“ – vreči kao jare iz plota jedna smežurana starica sa štapom. „Sraaam vas biiilo, partizaaaani umiru po parkovima od gladi, a vi prodajete to smeće !!!“
Stariji čovek pokušava da je umiri.
„Molim vas, gospođo, smirite se, nema potrebe da vičete ... Vidite, ja prodajem ovo da bih preživeo, ja i ovo moje dete ... A ko zna, za pedeset godina, možda će neko poput mene na ulici prodavati petokrake ... Nemojte tako ...“
„Sraaaaam vas biiilo !!! ... Sram vas biiiiilo !!! “ – ne odustaje starica. „Ja ... ja ... ja sam prvoboooorac !!!“
„E, baba, aj sisaj kurac!“ – uskoči u raspravu klinac iza očevih leđa. „Šta mene bole kurac što si ti pušila kurac Moši Pijadi u rovu, pa dobila spomenicu ?! Ajd, sad, odjebi !!!“
Baba zaneme.
„Dobro je“ – pomislih. „Nisam jedini koji ih mrzi ...“
**Prijemna hirurška ambulanta lokalne bolnice, 2004.**
GRUUUUU !!!
Vrata ambulante se uz težak tresak otvoriše, ne bih smeo da se zakunem, ali ko da ih neko nogom otvori i unutra upade čovek pedesetih godina, sav unezveren, ali mu glas zazvuča veoma drčno:
„Molim vas, doktore, moj otac mora pod hitno da legne u bolnicu ! On ima skoro osamdeset godina i jako mu je loše ...“
„U redu, uvedite ga da ga pregledam“ – rekoh.
Po obavljenom pregledu, vrlo brzo utvrdih da starac nema nikakvo hirurško oboljenje koje bi zahtevalo hitan prijem, pa tako i rekoh njegovom sinu.
„Ali kako, molim vas, nije za prijem ... znate, on je prvoborac ...“ – drčno će sinčić.
„A je li ? E pa vidite, gospodine, to kod mene nije olakšavajuća, nego otežavajuća okolnost ...“ - rekoh uz jedva primetan osmeh. Jesam li darnuo gde ne treba ? ... Ooo, još kako ...
„Kaaaako molim ?“ – dreknu sin, a zatim sve maske finoće spadoše i on krenu da sipa najstrašnije kletve, uvrede i pretnje. U tom momentu se setih da sam dan ranije na odeljenje primio dedicu, koji je veći deo života proveo u zatvoru zbog pripadnosti četničkom pokretu i cinično se osmehnuh.
Glumeći da sam se uplašio od sinovljevih pretnji, rekoh:
„Dobro, gospodine, primiću vašeg oca u bolnicu ...“
Momentalno je zaćutao, a pobednički osmeh mu je ozario lice.
Lično sprovedoh dedicu do sobe u kojoj je ležao ovaj drugi dedica. Upadoh u sobu prilično bučno i viknuh:
„POMOZ’ BOG, ĐEDE !!!“
„Bog ti pomog’o sinko ...“ – reče stari četnik.
„Evo ti vodim jednoga prvoborca, da ti bude cimer ...“ – namignuh mu šeretski uz osmeh.
„Ođe mi ga lezi ...“ – reče deda pokazujući na krevet do svog.
„Da ga ja izliječim ..“ – nastavi on „testerajući“ bridom levog dlana preko sopstvenog grla.
Sutradan je deda-prvoborac napustio bolnicu. Na lični zahtev.
Definicija je napisana za Mizantrophy.
Moj komšija
Ено га, опет се дерња на жену. Шта му је сад скривила? Опет није направила ручак јер је црнчила на пијаци да заради цркавицу? Није стигла веш да опере јер је морала малог синчића, од 6 неђеља, да нахрани? Није стигла да му испегла кошуљу, јер је крпила ћерки панталоне за школу?
Сељак један. Не, нећу да вријеђам добре и поштене људе, од којих је и она потекла. Она, која га сваки дан гледа к'о Бога и што га к'о мало воде на длану држи? Е судбо проклета...
Шта ћеш, 'оће то кад си млад, да пробаш нове ствари. Тако је и он, мој комшија, пробао јадну жену која је и сада с њим. Једне ноћи, кад бијеше сеоска слава, завукао се с њом у жбуње и одрадио посао. Мјесец дана касније, оженио се њоме, само зато да не би укаљао породично име, на шта су га његови и натјерали. Још осам мјесеци касније, постао је отац.
Не, није он знао шта значи породица, нити како треба да се понаша према жени. Након свих ових година, не вјерујем ни да је научио. Малтретира све за сваку ситницу. Смучио му се живот, чини ми се. Због једне грешке, ОН је требало да испашта. Вазда љут, никад смирен. Хипохондар један. Стално га нешто боли. Мало, мало, па дође и хитна. Стално лежи. Гледа тв. Пинк. Фарму. Никад се не насмије.
Опет сам видио његову жену док сам чекао бус. Јадна ли је. С таквим човјеком никоме живот није лак. Знам и гдје јој је тезга на пијаци. Продаје воће. Њени јој оставили воћњак пун шљива, јабука, крушака. И још ко зна чега. Све она то сама бере. Нико јој не помаже. Купим понекад од ње нешто. Сваки пут ме са радосним осмјехом на лицу поздрави. "О комшија студент, како смо данас?". Масница од брањења тешке шаке њеног мужа на њеној лијевој руци. Раскрварена горња усна. Ко зна какве још повреде крије.
Он, чим она дође кући, почне да псује и да виче на њу. Одврне музику да нико не чује.
Али, све се чује...
Неки дан, дошли су по њега. Милиција га одвела зато што га је комшија поред пријавио. Проклињао је комшију и дан кад се он родио. Комшија поред, само га је блиједо погледао и рекао свом малом сину: "Немој никад да будеш такав". А ходнику стана одведеног, она је, сва у сузама, лежала на поду, ошамућена његовим шамаром...
Дефиниција писана за Mizantrophy
Bogalj
Човек са незавидним атлетским способностима и покретљивошћу трокрилног шифоњера, антиталенат за спорт. Од истинског богаља га разликује само број удова, али свакако н'уме да их користи како треба.
Лево сметало next level.
-Човече, немој ме јебат, имамо ли екипу за сутра или јок? Неће турнир чекати док се скупљамо к'о репка код Дуде Ивковића.
-Средио ми буразер да нам игра његов ортак.
-Добро, зна ли тај ортак неки курац?
-Па, играо је у Звезди пре пешес година. После се навукао на доп, ал' се куне да се скин'о.
-Ма дај јеботе, сваке године нам доводиш неке богаље што предњу промену не умеју да ураде. Ај кеве ти да платимо оном ганцију Перу Картону два Мерака да игра за нас. Јес да иде на штакама, али може бар лопту да нам изводи.
Sklapanje očiju
Симболичан отклон од свега. Зидање баријере од свијета који те је упропастио. Потез којим дајеш до знања свом уму да си се предао. Склопићеш очи и чекати да се деси оно што мора. Сам. Помирен. Тих... Склопљених очију.
Зашто мртвацу затварају очи? Јер му је све једно. Тамо гдје он путује, ништа се не добија на лијепе очи. Мада, мање је језив са капцима преко јабучица. Нама. Њему је све једно, рекох.
Онај ко те гони не хаје за твоје муке. Било да је у питању жив човјек, било да је у питању онај у твојој глави. Борићеш се дакако. Сви се боримо. Неко до краја живота. И онда изгубиш. Од кога? Лоше мислиш. Смрт је побједа. Нема мука јел де?
Склапање очију је побједа. Симболична смрт. Само, склопљених очију можеш умријети милион пута. И сваки пут побиједити. Оног тренутка кад докажеш себи да више ништа није важно, да могу да ти ураде шта пожеле, побиједићеш. Себе. Њих. Постаће небитан онај коме дугујеш. Нека дође, нек ти поломи прсте. Може. Нећеш марити за звјери које ти походе снове. Нека дођу, нек те престраве. На крају крајева, умро си. Шта могу да ураде мртвом човјеку?
Умро си. Склопио очи. Сад иде финта. Научена из видео игрица. Проста. Отвори очи. Прогледај. Родио си се. По милионити пут рођен опет видиш свјетлост. Чујеш звук. Осјећаш мирис. Умро си а ниси сатрунуо, родио си се а не ниси усрао пелене.
Видиш, магија.
А сад склопи очи, предај им се. Па се опет роди и радуј се, јер живот је радост. Дар. Само је некада тешко, зато учи финте да га зајебеш. Као Џорџ Бест мутаве бекове.
Бест је јебао живот.
Bijeda
Не синко, није ти то исто као сиромаштво. Сиромаштво је само финансијско стање које може бити проузроковано разним факторима на које човјек не може утицати. Чист дефицит новца, без кога у данашње вријеме не можеш. Нешто из чега се можеш извући радом, упорним трудом и јаком вољом. Не мораш се никада потпуно извући али битно је да се бориш, и свеједно ћеш га побиједити.
Биједа, то ти је нешто друго. То ти је оно хронично одсуство духа, полетности и менталне снаге које обузима човјека. То ти је порок, баш као и ова ракија. Једном када ти се увуче у кости и потекне крвотоком, готово га је немоће избацити. Паразит који се храни твојом енергијом и твојом душом, болно је унакажава. Знам, људи га мјешају са сиромаштвом јер најчешће долазе под руку, па те заједно, онако неимуног схрвају и униште.
На биједу се једноставно навикнеш. Предаш се ништавилу око себе, допустиш животу да се игра рингишпила са тобом, никада не улазећи у отворену борбу са својим демонима. Повучеш се без отпора, кривиш зле људе и гору судбини, кривиш живот. Тада те обхрва и сиромаштво, туга, несрећа.Тако синко, само уништиш најфиније дјелове себе, претвориш се у оног вјечитог незадовољника кога си до скора презирао. Дође старост, а ти јаднији него икад, са вагоном неиспуњених снова. Наравно да онда сви желе да се врате у прошлост, да живот скрену другим током. Али мало морген, онда то није живот већ научна фантастика...
Зато синко, устани сада и полети у живот, бори се до последње капи дамра и не дозволи да те обузме биједа. Никада не устукни ни пред чим, обухвати живот објема рукама и научи да побјеђујеш сам себе...
Baba koja ne pamti ovakve vrućine
Random pojava na televiziji svake godine. Takvih baba na ovom svetu postoji onoliko, koliko je svetu ostalo godina do Sudnjeg dana. Pandan dedi koji ne pamti onoliki sneg.
Ravnopravnost polova
Fraza, u koju treba verovati koliko i u deda mraza.
"Marija Ivanović" je ustala jutros. Sela je u svoj automobil koji su izmislili i napravili muškarci iz metala koji su izlili muškarci od rude koju su iskopali muškarci. Nalila je benzin iz nafte koju su dobili i preradili muškarci i odvezla se putem koji su asfaltirali muškarci. Ušla je u zgradu koju su sagradili muškarci od betona koji su zalili muškarci i cigli koju su sazidali muškarci i greje kotlom koji su napravili muškarci pomoću goriva koje su opet preradili muškarci, popela se liftom koji su montirali muškarci. Upalila je svetlo koje su instalirali muškarci, prelila je vrelom vodom, podgrejanom na gasu koji su dobili muškarci, kafu koju su prevezli avionom muškarci sa plantaže koju obrađuju muškarci. Sela je za kompjuter koji su izmislili muškarci, otvorila je program koji su napisali muškarci, ušla na na internet koji su stvorili muškarci i slovima azbuke koju su napisali muškarci ispisala: "Ja sam nezavisna žena, šta ce meni ti alkoholičari"?
