Samoća
Stvar koja udje u vaš život i oduzme vam sve što ste ikada imali
Sedeo sam jedan dan na klupici na kališu, prišao mi je neki star covek i zamolio me da sedne pored mene. Naravno pristao sam i tako smo ušli u razgovor . Samoca je isijavala iz njega, svaka njegova rec odavala je njegovo beznadje. Pogled mu je bio hladan i bled a lice uvek zgrčeno u neku tužnu grimasu, cak i kada je pokušavao da se smeje. Pričao mi je svoju priču. Porodica mu je ostala u Bosni a žena mu je umrla pre dve godine i sada tako pravi svoje poslednje korake bez ikakvog smisla. Ježio sam se na svaki njegov gest. Srtah je zavladao mojim telom i razne misli su počele da mi šetaju po glavi. Pokušavam da zamislim kako je njemu koji svako vece leže u tu praznu postelju, svako se jutro budi bez mogućnosti da nekom svom kaze:Dobro jutro. Kako je to kada ne čuješ prijateljski glas mesecima, tumaraš po praznim ulicama i nemaš nikome ni da se izjadas . Boli te toliko jako da imaš utisak da ces svakog trenutka eksplodirati a niko nema ni najmanju želju da te sasluša, razume. Sam si. Umrećeš sam. Verovatno ćes se ležati mrtav u svom stanu i niko neće primetiti ,nikome nećeš nedostajti. Sve dok prvi komsija ne oseti smrad. Plašim se toga i mislim da je to najgore što može nekome da se desi. Samoća.