Bela košulja
Simbol bogatstva prošlog veka. Nosili su je samo pravi domaćini kao po pravilu. Niko ostalom svetu nije branio da ih nosi ali nisu imali osnova a nekad se znao red. Ni danas ne vozi svako Mercedesa. I da vozi ima kome ne liči. Sada bele košulje imaju neku drugu ulogu. Džep na grudima je služio da se u njega stavi svežanj para sa najvećom novčanicom spolja ali to su radili skorojevići koji su bili nesigurni u sebe pošto je dokazivanje bogatstva odlika siromašnih.
- Idemo na fudbal danas?
- Nema trika!
- Što koj kurac, sve je dogovoreno?!
- Ne idem jer sam svinja i degenerik. Sinoć sam mislio da popijem svu rakiju koju je kum ispekao i sad se raspadam i rastajem sa dušom.
- Pa kad si debil kome su uvek gladne oči.
- Realno jesam. Krivo mi je što ću da umrem a nikad neću naučiti da pijem ko moj pokojni deda.
- Šta je sa njim? On nije pio na usta?
- Jeste ali je pio pametno brate, kao pravi gospodin. Ustajao je svako jutro u pola šest, i uz kafu pio dve rakije. Onda namiri stoku, obuče belu košulju i izađe u selo. U kafani pod lipom udari tačno 4 stomaklije i dođe kući, jede i legne da odmori sat i po. Ponovno ustajanje, presvlačenje, kafa i dve rakije, namirivanje marve, ponovo bela košulja i pod lipu na 4 stomaklije. I pedeset godina tako. E onda nas je Tito oprcao, uzeo četres 'ektara zemlje tako da ja sad nosim karirane umesto belih. Možda zato i pijem ko nezdrav.
- Nije ti ni lako. Jebeš fudbal daj da se prekrstimo.
Komentari
- S
Tako i jest!
- A
Bilo ih je još, ali su momentalno popile dva minusa kada su tamo ušle, hihihi.
Bolno je koliko je i kod broj ocena smešan, s obzirom da je danima na vrhu Popularnih...
- z
I ova moze u odabrane.
- Д
Ништа слађе него дати минус на овакво троњање.

Hahaha...
Inače, ova defka me setila mog dede, ne zbog pića već zbog toga kako se nosio. Znaš da je uvek, kada je dolazio kod nas u Mladenovac, na naše rođendane, na slavu, na ispraćaje, dolazio u kompletnoj narodnoj nošnji. Pri tom, to nije bila nikakva parada, prosto, to mu je bilo svečano odelo. Zapuca iz Ivanče na autobus, kad je lepo vreme u opancima, a po lošem vremenu u cipelama, siđe na stanici i dogega se do Drapšina onako u nošnji, a ljudi gledaju i uživaju. Tako je radio do devete decenije, tamo, osamdesetih godina prošlog veka, a to je tada već bilo retkost.
